ALKOHOLizam

subota, 03.03.2007.

REKREATIVNI - KULTUROLOŠKI POSTUPCI U ALKOHOLOGIJI



Prim. dr. sc. Darko Breitenfeld

*

Biblioterapija
*

Pantomima
*

Sociodrama

Kulturološki postupci postoje u psihijatriji gotovo oduvijek. Najbolje se to može pratiti u primjeni glazbe i njene ljekovite moći tijekom razvitka ljudske povijesti. Tako već od magijske medicine nalazimo važnost govorno-glazbeno-plesnih obreda u održavanju, kako duševnog zdravlja plemena, tako i liječenja određenih poremećaja koji su ili duševne naravi ili je u njihovu nastanku duševni udio bio znatan.

Kasniji podaci iz pismene povijesti pokazuju na zanimljive terapijske učinke u starim epovima, poput Ilijade, zatim u djelima Hipokrata, Pitagore, Platona, Aristotela i drugih; spomenimo samo stare Grke. Srednjovjekovna povijest daje upravo čudotvornu moć raznim sugestivnim postupcima, odnosno glazbi kao mediju.

Kasnija znanstvena medicina zadnjih stotinjak godina provjerava stvarnu vrijednost takvih postupaka u liječenju posebno duševnih bolesti, odnosno onih u kojih su duševne značajke u nastanku bolesti znatne. Tako preko prvotnog nihilizma u psihijatrijskoj terapiji dolazi postupno, zadnjih 70-ak godina, do primjene prvo više organskih a onda i psihoterapijskih postupaka u liječenju psihijatrijskih bolesnika, a napose alkoholičara.

Kako u alkoholičara, tako i u ostalih bolesnika sve se više počela uočavati potreba cjelokupnog boravka u bolnici radi povoljnog djelovanja na bolesnika. U tu svrhu se u okviru uvođenja totalnog terapijskog pristupa liječenja zajednicom počelo primjenjivati što veći broj terapijskih pristupa, što veći broj sredstava-medija i sve više uvoditi razne kulturološke pristupe, bilo u svrhu odgajanja, preodgajanja, obrazovanja, rekreacije - više u smislu zabave, odnosno okupacije, više u smislu kreativnosti - stvaralaštva, naglašavajući ulogu bolesnika kao aktivnog činitelja u liječenju zajednicom (samopomoć i uzajamna pomoć).

Ti su pristupi gotovo naglašeni u alkohologiji jer je tu sve više riječ o spomenutom obrazovnom-odgojnom postupku, u cilju i razvoja i liječenja promijenjene ličnosti i ponašanja alkoholičara koji dolaze na liječenje.

Tijekom 35 godina rada Odjela za alkohologiju i čitave Klinike za psihijatriju, KB "Sestre milosrdnice" sve češće su se primjenjivali brojni i različiti terapijski postupci u liječenju bolesnika, osobito alkoholičara i njihovih obitelji. Od početka rada Odijela za alkoholizam uvodi se redovita tjelovježba, koja ima za cilj ponovo privikavanje na tjelesne djelatnosti, umjerene napore kao i vježbanje-razgibavanje oslabljenog mišićja zbog čestih polineuropatskih i drugih neuroloških poremećaja nastalih za vrijeme više teških metaboličkih i alkoholno-toksičnih očekivanja živčanog i mišićnog sustava organizma alkoholičara.

Tjelovježbu kao vrst sprečavanja daljnjih pogoršanja i liječenja trenutnih poremećaja provodi ili nadgleda radni terapeut, školovan i iz područja tzv."fisioterapije". Cilj je početi od manjih pokreta (nikad se više ne zahtijeva - traži od novih bolesnika), koji zbog težnje poistovjećivanja s većinom koja vježba puni program tjelesnih vježbi. Uskoro prelaze dragovoljno na sve veći broj vježbi do onih uobičajenih za sve ljudstvo. Vježba se u velikoj skupini, u ranijim jutarnjim satima oko 15 minuta.

Za lijepa vremena i pri temperaturi iznad 5 stupnjeva Celzijevih na športskom igralištu se izvode uglavnom vježbe koje potiču razvoj mišića tijela i gornjih udova, uz nadgledanje i rukovođenje jednog ili više u to upućenih i otprije sklonih sportskim aktivnostima bolesnika - alkoholičara na liječenju. Vježbanje je popraćeno najčešće glazbom jednostavnih i jednolikih, vedrijih tema i jednostavnijih ritmova. Potičemo i provođenje ostalih športskih djelatnosti, kao što je igranje odbojke, malog nogometa, stolnog tenisa, trčanja u prirodi i uopće zajedničkih izleta u kojima sudjeluju i obitelji članova kluba.

Zajednički izleti uključuju i od dr. Rugelja preporučeno planinarenje. Užitak se postiže u tjelesnoj kondiciji, koja se postiže potpunim aktivnim sudjelovanjem. Sve to vrlo povoljno djeluje i na duševno zdravlje kao i na društveno ponašanje.

Gotovo od početka rada Odijela za alkoholizam počelo se primjenjivati i liječenje glazbom na svim već spomenutim razinama. Kao sretna okolnost bili su povoljno poticani suvremeni glazbeno-terapijski koncepti, uz pomoć međunarodne razmjene iskustava u tome području.

Ta se suradnja očitovala kako na teoretskom, simpozijskom i literaturnom planu, tako i upoznavanjem svjetskih dostignuća, ali i razvijanjem vlastitih suvremenih socijalno-psihijatrijskih glazbeno-terapijskih koncepata Zagrebačke škole za socijalnu psihijatriju i alkohologiju, potičući vlastito inicijativno glazbeno nadopunjavanje i školovanje alkoholičara da prema najsuvremenijim načelima samopomoći sebi stvore svoje skladbe, svoje pjesme - tekstove, svoje nastupe, a napose svoj stil pristupa u liječenju glazbom, tj. uvođenje angažiranih pjesama. Taj pristup kulminira prvom našom glazbenoterapijskom pločom (Hudolin i Vešligaj), koja je snimljena u tadašnjem Jugotonu, kao i uz niz autorovih teoretskih i praktičkih opisa glazbeno terapijske djelatnosti u alkoholičara.

Važan je i psihoterapijski pristup u smislu razgovornih skupina na temelju i nakon glazbenih slušanih odlomaka.

Upriličeni su i veliki skupinski postupci, od koncerata Zabavne grupe "Centar" s glazbenim i pjevačkim sastavom koji su nastupali pred 5-10.000 ljudi na godišnjim kongresima liječenih alkoholičara, tematskim sastancima, godišnjim skupštinama klubova liječenih alkoholičara ili proslavama, uz izvođenje pjesama, plesova, tzv. "vrapaca", opereta, parodija itd. Na ove više potičemo rad malih pjevačkih, sviračkih ili plesnih skupina pojedinih klubova ili rad malih skupina u alkohološkim centrima, odjelima, dnevnim bolnicama, dispanzerima itd. gdje je rad bio kvalitetniji ako se velike skupine podijele na nekoliko manjih, koje se međusobno natječu, stvarajući na taj način višu razinu izrazite skupinske sociodinamike i velike angažiranosti i poticanja bolesnika u povoljnom djelatnom smislu.

Jasno da je glazbena podloga jednostavan zahvat s jednostavnim skladbama, što više poznatim izvođačima, i tek se na temelju toga postupno moglo prelaziti na teže oblike, manje poznate skladbe, s težnjom izobrazbe na višoj razinu i u glazbenom smislu.

U početcima je postojalo stanovito nepovjerenje u glazbeno-terapijske i rekreativne odnosno kulturološke pristupe, kako sa strane ostalih stručnjaka terapeuta, tako i sa strane bolesnika, nenaviknutih da u mamurnim prvim danima liječenja od svoje pasivne fiksacije u užitku odustanu u korist aktiviranja glazbom (prvi put bez alkohola). Nekoć se nismo libili i drastičnog izvođenja pravih vinskih pjesama u prilagodbama (učinjenih od samih alkoholičara na liječenju) do razine "Kad te se Hudolin, zasiti pa ti prašek (Tetidis) v zube hiti, ne buš mogel piti alkohol" (a to sve jasno umjesto "grobara...grudu zemlje hiti").

Upravo je čudesan učinak gotovo istodobne promjene nezainteresiranosti i mamurne odbojnosti u tajanstveni, sabrani, vedri smiješak bolesnika, koji istoga trena počinje sudjelovati, te dapače i pjevati, prihvaćajući taj izazovni groteskni, intrigirajući, komični, autoagresivni tekst. U drugoj sredini će taj tekst biti drugačije obojen ("Napil sam se baš kaj bik, slali su me v Klenovnik").

Bilo prigodom čajanki, plesova, spontanih večernjih pjevanja i sviranja skupina, te više formalnih manjih ili velikih skupina za vrijeme "Vesele srijede" ili uvježbavanja tamburica, stvarao se ugođaj koji ako se dobro usmjeri, nadzire, može imati važan preventivno-obrazovno-odgojni, pa i do terapijsko-rehabilitacijski učinak. Da i tu može biti pretjerivanja u bilo kojem smjeru uče nas sami bolesnici, gdje npr. u kozerijama tiskanim u prijašnjem stručnom časopisu "Al-klub" saznajemo preko hiperboličnih prikazivanja svu tragiku alkoholizma kao bolesti i stoga na žalost, na ograničenosti u provodljivosti i djelotvornosti terapijskih i rehabilitacijskih postupaka.

U glazbenim postupcima posebno važnu ulogu igra suradnja s "normalnim" ljudima s druge strane barem socio-psihološkog "zida", što postižemo djelovanjem "Udruženja za unapređivanje liječenja glazbom", a još više "Društvom prijatelja Klinike" (i socijalne psihijatrije uopće), koji su desecima svojih nastupa u Klinici i lancu dvorana, od Lisinskog do opere - Hrvatskog narodnog kazališta, pružili moralnu, materijalnu i humanu pomoć liječenim bolesnicima Klinike te posebno mnogo alkoholičarima.

Biblioterapija

A sada, nekoliko riječi o području knjige, književnosti, obrazovanja itd.
Alkoholičar, koji dolazi na liječenje kako nedovoljno obrazovan, tako i vrlo zapušten i unazađen u svojoj civiliziranosti i kultiviranosti, treba u tom smislu biti tretiran. U tome su važna u pravom smislu predavanja iz područja alkohologije, stjecanje novih spoznaja iz za to prilagođenog Hudolinova i Langova priručnika, te pisanje radova o temi iz tog područja. Polaganje ispita i poznavanja osnovne alkohološke problematike jest za člana obitelji, a posebno za alkoholičara, važan čimbenik u spoznavanju svog očajnog stanja u koje je ponajprije sam sebe doveo.

Da svoje spoznaje o bolesti produbi, bolesnik treba opisati svoj životopis posebno u alkoholnom smislu, a isto tako svoj život s alkoholičarom i njegova okolina. Svoj pogrešni životni put on treba iznijeti - izraziti nekoliko puta od početnog nastupa i predstavljanja grupi pa sve do završnog zaključnog iznošenja svog plana rehabilitacije. Da se ponovno ili po prvi put obrazuje, on treba steći naviku odlaženja u kazališta, na izložbe, da čita dnevnike i da o tome svemu izvješćuje.

Današnji surogat za mnoge druge stvari - televizija, također je činilac daljnjeg obrazovanja. Pojedini referati iz raznih alkoholoških ili kulturoloških područja igraju važnu ulogu. Vrlo dramatično djeluje na alkoholičare za vrijeme liječenja liznošenje sudbina iz svjetske klasične literature s alkohološkom tematikom, kao što su "Via mala" (J. Knittel), "Jazbina" (E. Zola), "Kralj alkohola" (J. London), "Breza" (J. Kolar), a katkada i još više i umjetnički filmovi - posebno prikazivani za alkoholičare kao: "Plakat ću sutra", "Vrati se mala Shebo", "Propali izlet", itd.

Pantomima

Važnu ulogu igra i pantomima, tj. nijemo prikazivanje određenih jednorječnih pojmova pokretima ruku i tijela, uz nešto mimike, a pokazuje se problematika iz područja alkoholizma, kao što je: boca (najlakše), disulfiram, pijanost, delirij, padavica, recidiv, rastava (osobito za žene), grupa, klub liječenih alkoholičara, smrt, djeca, itd. Izražajnost bolesnika nas često iznenađuje, sposobnost glume pokretom je iznad očekivanja, angažiranost je velika, a pogađanje pojmova cijele grupe je napeto, dramatično, katkad i zabavno. Svakako preporučujemo povremeno korištenje te metode za sve bolesnike tijekom liječenja, a može i kasnije u klubu liječenih alkoholičara.

Sociodrama

Alkoholičar je u svom životu sebično okrenut dobrim dijelom svojim užitcima ili barem zadovoljenju vlastitih poteškoća. On nema stava zrela čovjeka da je sposobnost odrasle osobe davanje, uz strpljenje i po potrebi trpljenje. Alkoholičar je po prirodi pasivan i komotan, sklon zabavi i druženju u gostionici, uz pomoć alkohola često glumi, kao na pozornici, gdje jedan drugoga slušaju i gube vrijeme, zanemarujući pritom obitelj, a napose djecu. Ta činjenica nezrele glume, sklonost subjektivnom dramatskom izražavanju, čini alkoholičara na liječenju i u apstinenciji pogodnim da stalno izražava svoj, vlastiti problem, unoseći i elemente glume.

Tu sklonost treba iskoristiti u svim oblicima grupnog rada, a naročito u velikoj grupi na dnevnim sastancima terapijske zajednice. Dolazi u obzir posebno improvizirati, uz posredno iskusno planiranje ciljanja psihodramatska "sijela'' ili rješavati usred grupnog zbivanja neriješen problem ponašanja ili stava pojedinca ili grupice psihodramatskom konstrukcijom, isti čas povjeravajući uloge katkada i suprotnom spolu ili karakteru. U našem smo radu spoznali da neke situacije alkoholičar treba vježbati kao ometanje bivših birtaških prijatelja u apstinenciji, zvanja u gostionicu umjesto da s obitelji ide u klub liječenih alkoholičara, odnos sa suprugom i na radnom mjestu itd.

Takvo vježbanje ispravnog postavljanja u raznim izazovnim prilikama u društvu nazvali smo sociodramom alkoholičara. Bit svega iznesenog može se i unaprijed planirati pisanjem gotovih (ili u praksi primjenjivih) igrokaza, koji će pomoći u radu s pojedinim grupacijama ljudi, a osobito s liječenim alkoholičarima u ustanovi u kojoj se liječi ili u klubu liječenih alkoholičara.

Tu upravo idealno "uskače" knjiga Nade Matović koja darovito i znalački obrađuje upravo sve potrebne teme, tj. probleme alkoholičara prije ili nakon početnog liječenja. To je golema vrijednost knjige i trebala bi poslužiti u svim tim prilikama za često osvježenje i produbljenje načina rada i postizanje još boljih rezultata u vraćanju životu ne samo alkoholičara već i cijele obitelji.

Matović u svojoj knjizi "Zora iznad ponora" obrađuje u svojim sociodramskim igrokazima niz psihijatrijskih i alkoholoških slika, poput delirija, alkoholne ljubomore, suđenja konjaku vragoviću, s vapajem: mama, pomozi mi i optimističkim: možeš ako hoćeš i naslovnom zorom iznad ponora. Ti su igrokazi prikladni ne samo za dramske grupe liječenih alkoholičara na odjelu i u klubovima liječenih alkoholičara, nego mogu imati preventivnu ulogu među školskom djecom, koji izvodeći sami ove igrokaze, najbolje uče životnu školu.
Top

- 17:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

PROŠLOST



Prošlost je kemija u glavi
u njoj živimo
ona u nama živi
stvaramo je
i zatiremo.

Melem je i rana
radost i grijeh
lovac i lovina
tuga i smijeh.

Nema je
uvijek je tu
zaboraviti se ne da
ni mijenjati.

A progoni nas.

Damir

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BITI ČOVJEK



Imaš li snage
sagledati slike
promašenog života,
nedoživljenog sna?
Okrenuti film
unatrag,
s gnušanjem
prisjetiti se
djela jadnih,
promašaja gadnih,
propusta bijednih,
sjeta ružnih
prizora tužnih.
A vrijeme se ne da
povratiti.
Kao iz tame,
uljez vreba,
bol nanosi,
otima san,
uzima mir,
progoni dušu ranjivu.

Možeš li pogledati
Lice Podsvijesti tlačiteljice,
samoubojice?
Nasmijati se iz inata
Onomu što te progoni i mori?
Čemeru bolnom
glasno pljunuti u Jučer.
Savjest nečistu
preko ramena zabaciti.
Nogom šutnuti
ne osvrćući se
u zaborav svagdanji,
ponor bezdani.
Možeš li
čovjeka u sebi
ponovno pronaći?
Možeš li se
Čovjekom iznova zvati?

- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NAŠ JA


Phil Bosmans

Uvijek iznova postavljam sebi pitanje: Zašto ljudi ne ustraju u ljubavi? Zašto je tako teško svakodnevno živjeti skupa? Vjerujem da mi sami sebe i suviše rado obmanjujemo. Zaklinjemo se da volimo druge, a zapravo volimo same sebe, svoje vlastito JA.

Od drugoga se traži previše. Drugi treba biti ljubazan…, treba me razumjeti…, ne smije biti loše volje…
Najmanje razočarenje - i moje je srce duboko povrijeđeno.

Premalo mislimo na to što dugujemo drugom, što mu možemo dati.,Ne reci prebrzo: "Ti me ne voliš", dokle god ti sam nisi dao sve što možeš dati.

- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TVOJE ODLUČNO NE



Tvoje odlučno ne
promijenilo je naš život.
Tvoje odlučno ne
donijelo je svima sreću.
Tvoje odlučno ne
vratit će našu djecu,
Bože daj, da to
ne traje vječno.

Joža K., Klub "Prelog"

- 17:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VRIJEME



Uzmi si vrijeme da radiš -
to je cijena uspjeha.
Uzmi si vremena da razmišljaš -
to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš -
to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš -
to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubljen -
to je put k sreći.
Uzmi si vremena da sanjaš -
to će te dovesti u putnju zvijezda.
Uzmi si vremena da ljubiš i budeš ljubljen -
to je poslovica bogova.
Uzmi si vremena da se osvrneš oko sebe -
dan je prekratak da budeš sebičan.
Uzmi si vremena da se smiješ -
to je muzika duše.

- stara irska molitva -

- 17:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Alkohol ili "ja cugam, ja se ne drogiram"




Srijeda, 07 Veljača 2007
Tko se ovdje nije niti jedanput napio pošteno neka digne ruku...hm hm prilično mali broj ruku je u zraku, rekao bih čak i zanemariv, ali to uopće ne iznenađuje jer alkohol je legalana i najdostupnija droga u Hrvatskoj.

"DROOOGA koji je tebi k... alkohol nije droga" bjesno će reći frustrirani uživaoc alkohola sljep u svome neznanju. On je već u startu podjelio stvari na crno - bijele, dobro - loše i alkohol - droge i sve šta se ne uklapa u tu sliku je krivo i nema šta sada tu njemu netko govorit gluposti. E pa za sve koji ste se prepoznali u toj osobi imam jednu veoma tužnu vijest (pripremite rupčiće) alkohol je droga i to među najtežima (da nije teška onda bi se ljudi sjećali svega šta su radili za vrijeme pijanstva, a ne imali samo fragmente sjećanja na proteklu noć ili još gore dan).

Sada ćemo uzeti za primjer iz svijeta drogu heroin. Malo ekstreman primjer, ali jako dobro za izvesti poantu na kraju. Alkohol ima kemijski spoj CH3 - CH2 - OH (etanol), a heroin po kemijskom je sastavu (diacetilmorfin), C21H23NO5 (heroin ima drogaški raspored molekula lol).

Oboje su bili prvo legalni (heroin je prvi patentirao Bayer 1885. te mu je dao prednost nad aspirinom kojega je tek kasnije patentirao kada su 1924. stavili heroin van zakona zbog teške ovisnosti koju je izazivao).

Onda su oboje postali ilegalni (alkohol je bio ilegalan za vrijeme prohibicije od 1920.–1933. i za to vrijeme broj umrlih od trovanja alkoholom se učetverostručio zbog ilegalne proizvodnje i loših standarda). Oboje u prevelikoj količini izazivaju smrt te izazivaju tešku fizičku i psihičku ovisnost i dugoročno su jako štetni za tjelo i psihu ako se konzumiraju neumjereno. Vidi, vidi pa i nisu tako različiti pa kako to da onda da se onda jedno zove droga a drugo ne, nad jednim se zgražamo a nad drugim zatvarmo oči?

Pijani muževi tuku žene i djecu, sinovi ubijaju očeve, poteže se oružje u bjesu potaknutom alkoholom (zvan alkoholno ludilo). Ne bi postojali navijački neredi i okršaji da nema alkohola (huligani prije tekmi ne piju sok od bazge!).

Ne bi se u vjestima pokazivale slike roditelja zavijenih u crno nakon šta su im djeca pijana vozila preko 100 na sat, bio bi puno manji broj sigurnih kuća u koje se žene skrivaju pred muževima nasilnicima. Alkohol je sposoban izvući ono naružnije u čovjeku budući da snižava inhibicije.



Neki ljudi doživljavaju ekstremne promjene u karakteru, neki postaju veseliji i opušteni, neki agresivni i izuzetno nasilni.

Pa ipak većina mladih izlazi van svaki vikend te se opija, jer alkohol je najbolji socijalni lubrikant (znam hrpu ljudi koji nikada nebi zbarili da nije alkohola) i vjerovatno diskoteke nebi ni postojale da nije alkohola.

Moja poanta nije bila da oblatim omiljeno tradicionalno rekreativno sredstvo naše nacije (ili još gore da propagiram heroin za kojega ću odmah sada reći da je to nešto najopasnije izmišljeno od strane čovjeka), samo sam htio reći da ako je nešto legalno i duboko usađeno u ubičaje i društvo u kojem živimo (nema berbe do berbe grožđa) to ne znači da to nije štetno, a to mnogi zaboravljaju ili uopće toga nisu svjesni.

Zato svaki puta kada osudite nekoga da je narkoman, a sami se opijate, morate shvatiti količinu licemjerstva i zablude koje se krije iza vaše osude, jer zvali mi to bambusom, pivom, votkom... činjenica je da CH3 - CH2 - OH mjenja percepciju prilikom unosa u organizam, a to je glavna odlika psihoaktivnih supstanci kojima volimo nametnuti stigmu droge. Treba težiti načinu života u kojem nema mjesta besmislenom uzimanju psihoaktivnih supstanci da bi izašli na kraj sa svijetom oko nas, a ne se licemjerno skrivati iza različitih naziva pojedinih spojeva i zamjeniti jednu stvar za drugu.

Jer čim nešto trebamo da bi smo se zabavili ili normalno funkcionirali prestajemo biti slobodni, slobodan čovjek ne ovisi o ničemu.






P.s na pisanje ovoga članka me je potaknuo ovaj tekst "Prvi klub liječenih alkoholičara osnovao je 1964. dr. Vladimir Hudolin. Danas ih ima oko 160, a više od polovice u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji. Broj klubova svake je godine sve veći.

Procjenjuje se da gotovo milijun ljudi u Hrvatskoj pati od posljedica alkoholizma. Samih ovisnika negdje je između 250.000 i 300.000, još otprilike toliko ih je na dobrom putu da postanu alkoholičari. Kad se pribroje članovi njihovih obitelji, koji izravno trpe posljedice alkoholizma, liječnici opravdano barataju brojkom od oko milijun ugroženih."

- 17:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Alkoholizam


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU


Metode istraživanja II
prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić

POTOČIĆ INES
Sociologija,2. Godina
ipotocic@ffzg.hr



1.Sažetak

Posljedice alkoholizma prilično su dalekosežne. Osim psihičkih zdravstvenih teškoća, alkohol ima utjecaj na svaki ljudski organizam, uzrokujući širok spektar zdravstvenih tegoba. Ovi problemi uključuju slabu ishranu, gubitke pamćenja (kratkoročne ili dugoročne amnezije), teškoće s ravnotežom i hodom, bolesti jetre (ciroza, hepatitis), visoki krvni tlak, oslabljenje mišićnog tonusa (srčanog također), poremećaje rada srca, anemiju...

Na osobnom nivou, alkoholizam može biti odgovoran za bračne probleme i ostale poremećene međuljudske odnose, depresiju, nezaposlenost, zlastavljanje djece i općenito, disfunkciju i raspad obitelji.

Nakon što se psihički problemi povezani s alkoholom izliječe, dolazi teži zadatak: pomoći osobi da jasno prepozna prirodu i težinu svoje bolesti. Alkoholizam je bolest poricanja; kako su članovi Anonimnih Alkoholičara (AA) istaknuli,"to je bolest koja ti stalno govori da nisi bolestan."

Ključne riječi: alkoholizam, psihičke i fizičke zdravstvene teškoće, poremećeni

odnosi, obiteljske disfunkcije, poricanje

2.Uvod

Alkoholizam predstavlja jedan od osnovnih društvenih problema našeg vremena. Ova tvrdnja nije utemeljena samo na porastu broja alkoholočara kao svjetskom trendu, nego i na promjeni stavova prema konzumiranju alkohola, tj. sve manjem socijalnom neodobravanju pijenja.Težina ovog problema leži u činjenici da veliki broj ljudi koji konzumiraju alkohol takvu konzumaciju ne doživljavaju (ili ne prihvćaju) kao svoj osobni problem, a šire gledano, niti kao društveni. Izjave poput "skoknuti na čašicu", "izaći na piće", "aperitiv prije ručka", "vino uz večeru"...dio su našeg svakodnevnog života, no također mogu biti smatrane kao indikatori sveopće prihvaćenosti konzumiranja alkohola i njegove ukorijenjenosti u društvenim običajima. Gledano strožim medicinsko-sociološkim "naočalama" kroz prizmu pojma socijalne devijantnosti, konzumiranje alkohola je bolest (bez obzira na povode i uzroke koji su do samog čina doveli), a današnje stanje svijesti, no i brojčani podaci, znače pravu epidemiju alkoholizma!

Svojim radom želim svratiti pažnju na nešto što se događa oko nas svaki dan (većinom i sami popijemo neko alkoholno piće), a nije tako bezazleno kako bi društvo željelo, ili kako se trudi prikazati da jest. Alkohol se konzumira svakodnevno; bilo da je to opravdano nekom socijalno prihvatljivom situacijom (proslave, svečane večere), bilo da se radi o alkoholičarima koji su već svjesni (no većinom to negiraju) svoje ovisnosti.

Autori koje navodim kao izvore za ovaj rad, a koji su se bavili znanstvenim analizama alkoholizma, slažu se u osnovnim teorijskim podjelama pojmova u alkoholizmu (vrste alkoholičara, faze alkoholizma...), s E.N.Jellinekom koji je postavio neke od temelja ove problematike, te se referiraju na njegove radove. Zbog veće povezanosti i prepoznatljivosti naše okoline i situacije, praktične probleme alkoholičara i alkoholizma proučila sam iz djela hrvatskih autora (Vladimir Hudolin, Jozo Mihaljević...), a poglavlje o socijalnoj devijaciji poziva se na velike sociologe koji se se bavili devijantnošću (E.Durkheim, R.K.Merton...).

3.Alkoholizam i alkoholičari

3.1. Određenje pojmova

Definicija Svjetske znanstvene organizacije (1951.):

"Alkoholičarem se smatra osoba koja ekscesivno pije i čija je zavisnost od alkohola tolika da pokazuje vidljive duševne poremećaje ili takve pojave koje ukazuju na oštećenja fizičkog i psihičkog zdravlja; poremećaje odnosa s drugim ljudima i pogoršanje njenog socijalnog i ekonomskog stanja ili pokazuje samo znakove takvog razvoja. "

Neki stručnjaci koji su se bavili pojmovnim definiranjem alkoholičara i alkoholizma, smatrali su da je ovo "socijalna definicija", te da ne naglašava dovoljno medicinske posljedice konzumiranja alkohola, tj.da prenaglašava one socijalne. Zbog toga postoji i isključivo medicinska definicija:

"Alkoholizam je kronična, progresivna bolest (stečena navikom) koju karakterizira želja za pijenjem alkoholnih pića, a u cilju postizanja subjektivnog stanja zadovoljstva. U razvijeno fazi bolesti obavezno nastaju tjelesna i duševna oštećenja, koja su posredna ili neposredna posljedica uzimanja alkoholnih pića. Progresivna deterioracija ličnosti jeste glavna karakteristika ove bolesti."

(Špadijer-Džinić,J."Socijalna patologija", str.151. ;vidi u Despotović,A.i dr. Alkoholizam, Institut za dokumentaciju, Niš,1978.)

Sažetak ove dvije definicije, odnosno ujedinjenje socijalne i medicinske perspektive, kao i pojednostavnjivanje osnovne definicije alkoholizma, glasilo bi:

"Alkoholizam je socijalno medicinska bolest ovisnosti koja nastaje dugotrajnim i prekomjernim pijenjem, te dovodi do zdravstvenih, obiteljskih i širih društvenih problema."

(Mihaljević, J. "Ovisnost o drogi i alkoholu: bolest, liječenje, prevencija",str.41.)

Prema istom autoru, alkoholičar je ona osoba koja prekomjerno konzumira alkoholna pića duži niz godina, tako da joj je pijenje postalo sastavni dio života i ovisni oblik ponašanja.

Iz ovog, dakako, slijede medicinske,a zatim i socijalne posljedice za tu osobu.

3.2. Faze alkoholizma

Postoje tri faze u razvojnom tijeku alkoholizma (Jellinekova shema) :

1. Društvena potrošnja alkoholnih pića je faza privikavanja na alkohol koja u nekim krajevima (npr.vinorodnim) počinje vrlo rano, u djetinjstvu. Ovo je predalkoholičarska faza u kojoj nema teškoća, pije se u društvu, neobavezno, ali raste tolerancija (podnošljivost) alkohola.

Kritična točka je kad nastupe periodi nesjećanja (amnezije) na ono što se događalo dok je osoba bila u pijanom stanju.

2. Faza kroničnog alkoholizma može se dijagnosticirati kada amnezije postanu učestale. Dolazi do ovisnosti o alkoholnim pićima i prestanka rasta tolerancije. Primjetne su određene promjene u ličnosti alkoholičara, te zdravstveni, radni i socijalni problemi.

3. Teška alkoholna oštećenja koja nastaju u posljednjoj fazi najčešće su ireverzibilna u medicinskom, ali i socijalnom smislu. Osobi pada prag tolerancije na alkohol, te se može opiti i vrlo malim količinama; tjelesno stanje karakterizira slabost i iscrpljenost. Poremećaji ličnosti alkoholičara prolaze kroz dvije osnovne faze: razaranje vlastite obitelji, a zatim proces društvenog (općeg) propadanja.

3.3. Tipovi alkoholičara

Pojedine skupine alkoholičara mogu se opisati prema određenim simptomima, a razlikuje ih odnos prema alkoholnom piću koji se razlikuje u pojedinim fazama bolesti.

ALFA-ALKOHOLIČARI su osobe ovisne o alkoholu iz psihičkih razloga, koriste ga za "uklanjanje" tjelesnih ili duševnih poteškoća. Pijenje prelazi društveno dopuštenu granicu, no ne javlja se gubitak kontrole količine pića, niti nemogućnost apstinencije. Teškoće se mogu javiti u međuljudskim odnosima, a s prekidom pijenja ne nastupa apstinencijski sindrom.

BETA-ALKOHOLIČARI pate od metaboličkih i drugih posljedica alkoholizma (polineuritis, gastritis i ciroza jetre).Ovisnost je uglavnom psihička, a uzrok pijenja su običaji i navike društvene zajednice. Dolazi do gospodarskih, obiteljskih i socijalnih poteškoća, a može nastupiti i prerana smrt.

GAMA-ALKOHOLIČARI imaju povišenu toleranciju na alkohol, ali i adaptaciju metabolizma na alkohol, te je njihova ovisnost već i fizička. Karakteristična je pojava apstinencijskog sindroma ako pokušaju prestati piti, kao i teži poremećaji međuljudskih odnosa.

DELTA-ALKOHOLIČARI pokazuju stečenu, povećanu toleranciju, adaptaciju metabolizma na alkohol i simptome fizičke i psihičke ovisnosti o alkoholu sa apstinencijskim sindromom. Gotovo uvijek kontroliraju količinu alkohola, a javlja se i nemogućnost nepijenja.

EPSILON-ALKOHOLIČARI pate od neke vrste napadaja; povremeno dobivaju neodoljivu želju za alkoholnim pićem i danima piju s nastupima amnezije. Ovo se u Europi i Latinskoj Americi naziva dipsomanija ili periodički alkoholizam.

ZETA-ALKOHOLIČARI su ljudi kod kojih pijenje alkohola dovodi do teških promjena u ponašanju koje su najčešće povezane s agresijom i krvnim deliktom.

(prema Hudolin,V. "Alkoholizam-stil života alkoholičara", str.43.)

4.Zdravstvena i socijalna oštećenja alkoholičara

4.1. Oštećenja tjelesnog zdravlja

Dugotrajno i prekomjero konzumiranje alkohola nužno dovodi do posljedica za fizičko zdravlje alkoholičara. Ove posljedice moguće je podijeliti u tri skupine:

1. Oštećenja centralnog živčanog sustava: velikog i malog mozga, produžene i leđne moždine.

2. Oštećenja perifernog živčanog sustava: alkoholna upala živaca.

3. Oštećenja unutarnjih organa: ciroza jetre, oboljenja srčano-žilnog sustava, žlijezda s unutarnjim lučenjem, te kože.

4.2. Psihička oštećenja

Svakog alkoholičara karakterizira promjena ponašanja, te narušeni međuljudski odnosi (u obitelji, na poslu). No, u svakom pojedinačnom slučaju može doći i do daljnje degradacije stanja uma, od običnog mamurluka, preko različitih halucinacija, do stanja potpune neuračunljivosti, agresije s periodima amnezije.

Ove poremećaje samo ću nabrojiti, bez detaljnijeg uvida u njihovu medicinsku prirodu:3

1. akutno pijano stanje

2. patološko pijano stanje

3. predelirijsko stanje

4. delirium tremens (alkoholno ludilo)

5. alkoholna halucinoza

6. alkoholna ljubomora

7. alkoholna epilepsija

8. Korsakovljeva psihoza

9. demencija alkoholičara

10. depresivna stanja alkoholičara

4.3. Socijalna oštećenja

Kao posljedica alkoholom poremećenog socijalnog funkcioniranja, postoje (već spomenute) dvije faze raspadanja veza i odnosa s bliskom ljudima:

1. Obiteljski poremećaji nastaju zbog toga što se alkoholičar ne može kontrolirati, sakriti svoju ovisnost od ukućana, iako se još uvijek trudi sačuvati društveni ugled. Ako se obitelj u toj fazi i ne raspadne, članovi vrlo teško privaćaju novonastalu situaciju. Rehabilitacija od tog trena na dalje treba obuhvaćati sve članove.

2. Društveni poremećaji odnose sa na gubitak radnog mjesta alkoholičara koji zatim dovodi do osiromašenja i povećanog pritiska okoline. Sve ovo odvodi alkoholičara u asocijalno ponašanje i gubitak svake društvene odgovornosti prema sebi, obitelji i drugim ljudima.

5.Socijalna devijantnost

"Devijantnost je ponašanje koje preko prihvatljive mjere odstupa od normi što ih većina članova skupine ili društva prihvaća. Takvo se ponašanje najčešće negativno vrednuje i izaziva neprijateljske reakcije." (Fanuko, N."Sociologija" str.45) Najšire gledano možemo razlikovati četiri sociološka pristupa devijantnosti:

1. Teorija strukturalnog pritiska

Ovu teoriju izložio je R.K.Merton nadograđujući svoje ideje o ljudskoj dvojbi između ciljeva i sredstava na Durkheimovu teoriju rastuće anomije. U svojoj tipologiji Merton navodi pet načina individualne adaptacije na anomiju; konformnost, inovacija, ritualizam, povlačenje i pobuna.

2. Teorije kulturne transmisije

E.H.Sutherland nazvao je fenomen sličnosti između načina na koji se uči devijantno ponašanje i načina na koji se uči "normalno" ponašanje, diferencijalnom asocijacijom. Prema njemu većina devijantnog ponašanja uči se u primarnim grupama.

3. Konfliktna perspektiva

Ovaj pravac polazi od pretpostavke da postoje suprotstavljeni interesi različitih društvenih grupa; klasa, spolnih, rasnih i etničkih grupa itd. Također se dokazuje da zakon u kapitalističkim društvima nije tako neutralan kako se želi prikazati, već štiti moćnije.

4. Teorija etiketiranja

Ovdje je riječ o socijalnoj interakciji, a u središtu pozornosti je proces tokom kojeg se pojedinci koji su označeni kao devijantni, doista s vremenom tako i počinju ponašati. Glavni zastupnici su E.Lemert, H.Becker i K.Erikson.

Potrebno je spomenuti (barem imenom) još neke značajnije teorije devijantnosti:

socijalna ekologija, etnometodologija, te sama teorija anomije.

5.1. Alkoholizam kao devijantno ponašanje

Alkoholizam se na različite načine povezuje sa mnogim drugim oblicima devijantnog ponašanja: narkomanijom, samuobojstvom4, prostitucijom, kockanjem. Posebno se ističe veza između alkoholizma i kriminalnog ponašanja, iako možemo postaviti dvojaku vezu; alkohol koji inicira agresiju i kriminal, te kriminal s kojim osoba može potonuti u alkoholizam. Društvo na alkoholizam reagira na medicinsko-sociološki način, tj.smatra ga za bolest, no nakon izliječenja, osoba se može rehabilitirati u potpunosti, te nanovo socijalizirati.

Vjerojatno su najalarmantniji podaci o konzumiranju među maloljetnicima, tj. mladeži općenito. Iako o ekscesima ovog tipa među mlađom populacijom možemo doznati samo iz podataka RH MUP-a ili rubrike Crne Kronike, da bi se shvatila širina krize devijantnosti prouzrokovane alkoholom dovoljno je otići u neke od mnogobrojnih kafića i okrenuti se oko sebe. Stvarne posljedice generacija koje rastu brzinom kojom raste i njihova tolerancija na alkohol, trenutno su nesagledive. Mjere prevencije, potrebne su koliko i jaka socijalno-medicinska mreža koja prihvaća alkoholičare kada oni doista i postanu svjesni činjenice da to jesu.

6.Zaključak

Što znači baviti se danas alkoholizmom, tj. stvarnim problemima alkoholičara i njihovih obitelji? Kemija i medicina još su u devetnaestom stoljeću znale gotovo sve o posljedicama ovog opijata na ljudski organizam, no stvarni karakter propadanja alkoholičara u socijalnom smislu spoznajemo iznova sa svakim novim slučajem. Posljedice ove, u početku bezazlene igre, jeftine karte za "svijet radosti", na pojedincu vidljive su tek kada je najčešće prekasno. Devijantno ponašanje tada postaje autodestruktivno, ili pak kobno za druge, a koncentrični krugovi oko čovjeka koji se našao zarobljen u ovisnosti dosežu do čitave društvene zajednice koja reagira tek kada je broj ovakvih slučajeva "prevelik". Gore od mogućnosti konzumiranja alkoholnih pića (u Hrvatskoj bez ikakvih dobnih ograničenja) na svakom mjestu, u bilo koje vrijeme, samo je ljudska indiferentnost i neznanje koje je epidemično kao i sam problem.

Prosječan čovjek malo zna o posljedicama alkoholizma, o ljudima koji kroz taj pakao prolaze (a možda živi baš u susjedstvu takve obitelji), o klubovima alkoholičara, o negativnim efektima nečega što možda svaki dan konzumira. Ovdje nema crno-bijelih pravila; granica društveno dopuštenog i nedopuštenog vrlo je tanka, smisao pojma rijetko ili često piti je subjektivan, a prag tolerancije pojedinih mladih ljudi na alkohol sve više raste u skladu sa sve jačom apatijom i egocentričnošću modernog društva.

Samo spoznaja ljudi koji konzumiraju alkohol, svijest o tome što unose u svoj organizam i koje posljedice mogu iz toga proizići, bilo da smo samo izletnici na društveno odobrenim pijankama, bilo kao emotivni utopljenici koji u opijatima traže spas, može potisnuti alkohol na samo dno "prehrambene" ljestvice, na mjesto koje mu pripada. Alkohol mora postati sredstvo koje svatko, uključujući i državni aparat glede maloljetničkih prekršaja, vrlo često povezanih sa alkoholom, može držati pod kontrolom; u granicama umjerenosti, zakonske regulative, neškodljivo za pojedinca i društvo.



7.Popis literature

1. Hudolin,Vladimir, Alkoholizam-stil života alkoholičara, Profil, Zagreb, 1991.

2. Mihaljević, Jozo, Ovisnost o drugi i alkoholu: bolest, liječenje, prevencija,

Matica Hrvatska, Livno, 1995.

3. Špadijer-Džinić, Jelena, Socijalna patologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988.

4. Assflag, Reinhold, Ovisnost o alkoholu i njegovo svladavanje:put iz slijepe ulice,

Karitativni fond UPT, Đakovo, 1997.

5. Fanuko, Nenad, Sociologija, Profil, Zagreb, 1997.

6. Haralambos, Michael, Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb,1989.

7. Manenica, Bariša, Ovisnosti, August Šenoa, Zagreb, 1994.

8. www.aansa.com

- 17:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

PROF. DR. VLADIMIR HUDOLIN


PARADIGMA PSIHIJATRA, KOJI JE BIO OBDAREN SPOSOBNOŠĆU, DA NA AUTORITATIVAN NAČIN USPJEŠNO VODI VELIKE TERAPIJSKE GRUPE
Dr. sc. Janez Rugelj, dr. med.
Ljubljana, Slovenija

Prof. dr. Vladimir Hudolin bio je jedini psihijatar u bivšoj Jugoslaviji, koji je kao prirodni vođa bio sposoban da na autoritativan način uspješno vodi velike terapijske skupove. Nijedan drugi psihijatar nije se mogao uspoređivati s njime. Njegova sposobnost temeljila se u sljedećim njegovim osobinama:

*

u jedinstvenoj sposobnosti za autoritativnim vođenjem velikih terapijskih grupa,
*

u karizmi, koja mu je pomogla, da ukuplja oko sebe brojne stručnjake i bolesnike iz zemlje i inozemstva,
*

u znanju svjetskih jezika,
*

u sretnoj okolnosti, da je imao svesrdnu podršku svoje supruge, prof. dr. Višnje Hudolin.

Ta velika žena mu je pored mnogih drugih djelatnosti obavljala posao za tri stručne tajnice, a pored toga mogla ga je sasvim dobro nadomjestiti u skoro svim njegovim djelatnostima, osim kod vođenja golemih terapijskih zajednica, ( bio je zdrav, bez neurotskih zakočenosti, muškarac s prirodnim osobinama vođe, koji nije ušao u psihijatriju zato, da kriomice lijeći svoje neurotične komplekse.

Uvjeren sam, da je veoma važno istaći spomenute osobine Vladimira Hudolina, jer to nam otvara put u tajne uspješne rehabilitacije alkoholičara. Ne smijemo izgubiti iz vida, da prije Hudolina nitko u svijetu nije uspio organizirati masovno liječenje alkoholičara. Niko prije njega nije uspio okupiti oko sebe desetine tisuća liječenih i trijeznih alkoholičara, najprije u Jugoslaviji, a poslije i u Italiji.

Zbog tih njegovih osobina zavidjeli su mu vodeći psihijatri iz prostog razloga što su i oni htjeli biti velike vođe, a nisu imali karizme, samopouzdanja i natprosječnih radnih kapaciteta za korektno i uspješno vođenje velikih skupova po mehanizmu terapijske zajednice.

Rezultati rehabilitacije alkoholičara po Hudolinovu sustavu bili su natprosječni, a bili bi znatno veći, da se veći broj psihijatara i liječnika opredijelio za stručno vođenje klubova.

Vladimir Hudolin bio je psihijatar iznimnih kvaliteta. Proći će mnoga desetljeća, prije nego što će se u Hrvatskoj, a vjerojatno i u svijetu pojaviti novi Hudolin, koji bi znao sam obavljati tolike poslove na organizacijskoj, terapijskoj, obrazovnoj, istraživačkoj, publicističkoj i međunarodnoj razini.

Vladimir Hudolin bio je veliki i hrabri Hrvat. Na Trećem kongresu liječnika Jugoslavije, na Bledu 1971. godine, dakle u komunističkoj Jugoslaviji, odlučno se usprotivio pokušajima lektora da stručne tekstove prevedu na srpski jezik. Većina učesnika kongresa je tada prvi put čula da postoje dva jezika, hrvatski i srpski, a ne samo srpsko-hrvatski.

- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vladimir Hudolin


Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vladimir Hudolin (Ogulin, 1922. - 26. prosinca 1996.), hrvatski psihijatar

Rođen je u Ogulinu, srednju školu završio na Sušku, Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije završio u Zagrebu. Obranio doktorat iz medicinskih znanosti, postigao naslov primariusa i habilitirao za docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Redoviti profesor na stomatološkom fakultetu z Zagrebu. Predstojnik Klinike za neurologiju, psihijatriju alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Mladen Stojanović" u Zagrebu.

Karijera

Kao liječnik psihijatar, od 40-ih do 90-ih godina 20. stoljeća, prof. dr. Vladimir Hudolin prošao je sve faze razvoja struke, od inzulinskih koma i zatvorenih kreveta-kaveza, do integracije psihijatrije u društvene sustave.

Prof. dr. Vladimir Hudolin zaposlio se je 1947. godine u Bolnici Sestara milosrdnica. Od 1954. godine bavi se kompleksnom problematikom alkoholizma. Predstojnikom Odjela za neurologiju i psihijatriju postao je 1959., nakon prof. dr. Josipa Breitenfelda.

* 1953. godine prof. Hudolin je ostvario koncept "otvorenih vrata" i time obilježio prve korake socijalne psihijatrije u nas. Prof. Hudolin je -vrlo rano došao do zaključka, da je duševna bolest ekološki, interakcijski i multi-dimenzionalni problem i da se u tom smislu trebaju usmjeriti zašita i unapređivanje duševnog zdravlja.

Kao prirodni vođa bio je sposoban da na autoritativan način uspješno vodi velike terapijske skupove.

Razvija se i ambulantna služba, te pri njoj, 1968. godine, Dispanzer za liječenje alkoholizma, kojemu su pripadala područja udaljena 30-80 km od Zagreba - Varaždin, Sisak, Petrinja, Karlovac i Žumberak. Taj oblik parcijalne hospitalizacije kasnije je prerastao u Vikend bolnicu.

Osobna sklonost prof. dr. Vladimira Hudolina toj problematici, uz njegovu poznatu karizmatičnu osobnost i golemu poduzetnost i energiju, uz povoljne prostorne, ali i društvene i političke uvjete, dovela je uskoro do procvata konstruktivnog prilaza alkoholnoj problematici, prvo u našoj zemlji a onda i u susjednim zemljama.

* Godine 1964. osnovao je i prvi klub liječenih alkoholičara u Hrvatskoj - prvo u bolnici, kao ogledni klub, a zatim Klub liječenih alkoholičara Maksimir, što je bio početak osnivanja klubova liječenih alkoholičara u Zagrebu, a onda i u cijeloj Hrvatskoj. Usporedo je osnovan i Savez za borbu protiv alkoholizma, koji je djelovao više preventivno i s vremenom prerastao u Savez za zaštitu duševnog zdravlja, suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti, obuhvaćajući preventivnu, terapijsku a ponajviše rehabilitacijsku komponentu alkoholne problematike.

* Godine 1965. organiziran je program liječenja i rehabilitacije alkoholičara, štićenika KPD Lepoglava.

* Godine 1971. Odjel za neuropsihijatriju postao je Klinikom za neurologiju, psihijatriju i druge ovisnosti kojoj je predstojnik prof. dr. Vladimir Hudolin. Prof. Hudolin bio je redoviti profesor i predstojnik Katedre za neurologiju, psihijatriju i kliničku psihologiju na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu.

* Godine 1972. otvoren je Odsjek za ovisnosti o drogama, organiziran program kombiniranog liječenja alkoholizma i tuberkuloze u Bolnici Klenovnik.

Prof.dr. Hudolin bio je organizator i suorganizator velikog broja nacionalnih i međunarodnih kongresa, simpozija i stručnih sastanaka.

Zadnjih desetak godina, od umirovljenja 1987. godine do prerane smrti 26.12. 1996., Hudolin djelovao je najviše u Italiji, organizacijski i edukativno i pod njegovim vodstvom i po njegovoj metodi osnovano je dvije i pol tisuće "sunčanih" i zajednici okrenutih klubova liječenih alkoholičara. Klubovi su se iz Italije proširili i u druge zemlje Europe i svijeta.

Za svoj rad na području psihijatrije, a posebno alkohologije, primio je niz domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima 1982. AWARD Association for medical education and research in substance abuse for contributions to the field on alcoholisam in medical education and research, Barkley USA; Prvi međunarodni AWARD August Forel, Zurich, 1986., počasni građanin grada San Daniele del Friuli, Italija, 1983.

Znanstveni radovi

Objavio je niz znanstveno istraživačkih radova, posebno na području alkohologije. Napisao je više od 50 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih članaka iz psihijatrije i alkohologije

Izdavačka djelatnost

Osnovao je Anale Kliničke bolnice Dr. Mladen Stojanović, međunarodni časopis Alcoholism i Mediterianean Journal of Social Psychiatris. Od početka svog rada, Centar za proučavanje i suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti izdavao je AL klub - alkohološki bilten, iz koga se kasnije razvio današnji Alkohološki glasnik.

PROF. DR. VLADIMIR HUDOLIN
KAO ZAČETNIK I PROMICATELJ ALKOHOLOGIJE U HRVATSKOJ I KASNIJE DILJEM SVIJETA
Prim. dr. Darko Breitenfeld, Odjel za alkoholizam Klinike za psihijatriju,
alkoholizam i druge ovisnosti KB ''Sestre milosrdnice''


Prof. dr. Vladimir Hudolin zaposlio se je 1947. godine u Bolnici ''Sestara milosrdnica''. Od l954. godine bavi se kompleksnom problematikom alkoholizma. Predstojnikom Odjela za neurologiju i psihijatriju postao je 1959., nakon prof. dr. Josipa Breitenfelda.

Kako bi osigurao prostorne uvjete za širenje djelatnosti, prvo je adaptirao, a potom i dogradio zgradu, uz veliku podršku Crvenog križa i njegove Komisije za borbu protiv alkoholizma na čijem je bio čelu. U novoizgrađenom dijelu otvoren je 1964. godine Centar za proučavanje i suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti, u čijem je sklopu, uz stacionarni dio Odjela za alkoholizam, otvorena prva Dnevna bolnica u našoj zemlji. Smještajni kapaciteti, zbog velikog zanimanja za liječenje, postali su ubrzo premaleni, pa su se stacionar i dnevna bolnica gotovo podvostručili.

Razvija se i ambulantna služba, te pri njoj, l968. godine, Dispanzer za liječenje alkoholizma, kojemu su pripadala područja udaljena 30-80 km od Zagreba - Varaždin, Sisak, Petrinja, Karlovac i Žumberak. Taj oblik parcijalne hospitalizacije kasnije je prerastao u Vikend bolnicu.

Osobna sklonost prof. dr. Vladimira Hudolina toj problematici, uz njegovu poznatu karizmatičnu osobnost i golemu poduzetnost i energiju, uz povoljne prostorne, ali i društvene i političke uvjete, dovela je uskoro do procvata konstruktivnog prilaza alkoholnoj problematici, prvo u našoj zemlji a onda i u susjednim zemljama.

Godine 1964. osnovao je i prvi klub liječenih alkoholičara u Hrvatskoj - prvo u bolnici, kao ogledni klub, a zatim Klub liječenih alkoholičara Maksimir, što je bio početak osnivanja klubova liječenih alkoholičara u Zagrebu, a onda i u cijeloj Hrvatskoj. Usporedo je osnovan i Savez za borbu protiv alkoholizma, koji je djelovao više preventivno i s vremenom prerastao u Savez za zaštitu duševnog zdravlja, suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti, obuhvaćajući preventivnu, terapijsku a ponajviše rehabilitacijsku komponentu alkoholne problematike.

Godine 1965. organiziran je program liječenja i rehabilitacije alkoholičara, štićenika KPD Lepoglava.
Godine l97l. Odjel za neuropsihijatriju postao je Klinikom za neurologiju, psihijatriju i druge ovisnosti kojoj je predstojnik prof. dr. Vladimir Hudolin. Prof. Hudolin bio je redoviti profesor i predstojnik Katedre za neurologiju, psihijatriju i kliničku psihologiju na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1972. otvoren je Odsjek za ovisnosti o drogama, organiziran program kombiniranog liječenja alkoholizma i tuberkuloze u Bolnici Klenovnik.

U okviru Centra za proučavanje i suzbijanje alkoholizma osnovana je i Škola socijalne psihijatrije, alkoholizma i drugih ovisnosti, usmjerena prema budućim stručnim i dostručnim djelatnicima na tom području. Škola je imala jednotjedne seminare za osposobljavanje radnika u klubovima liječenih alkoholičara po metodi mediko-socijalnog pristupa problematici alkoholizma. Drugi dio škole bila je šestomjesečna škola za usavršavanje radnika na području alkoholizma. Škola je imala i Odsjek mediteranske socijalne psihijatrije.

Prof. Vladimir Hudolin je u Klinici vodio nastavu iz socijalne psihijatrije, alkoholizma i drugih ovisnosti za liječnike na specijalizaciji opće medicine.

Godine 1974. osnovan je poslijediplomski studij iz socijalne psihijatrije, alkoholizma i drugih ovisnosti pri Sveučilištu u Zagrebu, koji se provodio na Stomatološkom fakultetu, a na kome je završeno i obranjeno na desetke magistarskih radova i doktorskih disertacija.

Prof.dr. Hudolin bio je organizator i suorganizator velikog broja nacionalnih i međunarodnih kongresa, simpozija i stručnih sastanaka..

U vezi s izdavačkom djelatnosti osnovao je Anale Kliničke bolnice ''Dr. Mladen Stojanović'', međunarodni časopis Alcoholism i Mediterianean Journal of Social Psychiatris. Od početka svog rada, Centar za proučavanje i suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti izdavao je AL klub - alkohološki bilten, iz koga se kasnije razvio današnji Alkohološki glasnik. Objavio je niz znanstveno istraživačkih radova, posebno na području alkohologije. Napisao je više od 40 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih članaka iz psihijatrije i alkohologije.

Godine 1965. osnovan je Republički registar bolnički liječenih alkoholičara u psihijatrijskim ustanovama Hrvatske, te Registar Klinike za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti.

Osobno bih zaključno prikazao razvoj Hudolinove alkohologije u četiri razdoblja, koja obuhvaćaju po deset do dvanaest godina.

Prvo, uvodno razdoblje, do l964. godine, obilježeno je naglim razvojem i širenjem psihijatrijske i alkohološke službe u Klinici.

Drugo razdoblje, od osnivanja Centra za proučavanje i suzbijanje alkoholizma obilježeno je naglim razvojem alkohološke službe u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske i osnivanjem klubova liječenih alkoholičara diljem Hrvatske.

Treće razdoblje obilježeno je pravim procvatom klubova liječenih alkoholičara, čiji se broj popeo do 800, formiranja čitave mreže podrške, organiziranja alkoholoških programa, s prijelazom u programe za zaštitu i unapređivanje duševnog zdravlja. Sustav rada klubova liječenih alkoholičara prenio je 1979.godine u inozemstvo, prvenstveno u Italiju.

Zadnjih desetak godina, od umirovljenja l987. godine do prerane smrti 26.12. l996., Hudolin djelovao je najviše u Italiji, organizacijski i edukativno i pod njegovim vodstvom i po njegovoj metodi osnovano je dvije i pol tisuće "sunčanih" i zajednici okrenutih klubova liječenih alkoholičara. Klubovi su se iz Italije proširili i u druge zemlje Europe i svijeta.

Sva razdoblja obilježena su karizmatičnom osobnošću i izvanrednim grupnim radom prof. dr. Vladimira Hudolina.

Na dan smrti, 26. prosinca 1996. godine, predstavnici klubova liječenih alkoholičara položit će cvijeće na njegov grob.



PROFESORU HUDOLINU
učitelju i poslužitelju

Prvi je među nama, poslužitelj.
Poslužio nam je misao i osjećaj
o nama samima,
otkrivajući nam naše snage
u ljubavi, solidarnosti i prijateljstvu.

Dajući nam svoje poslužiteljstvo
tako moćno, uz mir i dobro,
ostavio je dio sebe u nama,
za naše dane i noći
da i snovi naši žive.

Višnja Kajzer, Slatina

Vladimir Hudolin (1922-1996), rođen je u Ogulinu, srednju školu završio na Sušaku, Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije završio u Zagrebu. Obranio doktorat iz medicinskih znanosti, postigao naslov primariusa i habilitirao za docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.Uvodi 1953. otvoreni pristup u liječenju duševnih bolesnika (sustav otvorenih vrata u psihijatriji), prvi te vrste u nas, a i jedan od rijetkih u svijetu u to vrijeme. Istovremeno uvodi terapijsku zajednicu, grupnu psihoterapiju, obiteljski pristup liječenju, sustavno liječenje temeljeno na općoj teoriji sustava.Od 1954. započinje u okviru Crvenog križa preventivni rad na području alkoholom izazvanih poteškoća, te je niz godina predsjednik komisije za alkoholizam Glavnog odbora Crvenog križa Hrvatske i radi na osnivanju općinskih odbora za suzbijanje alkoholom izazvanih poremećaja.

Osnivač je klubova liječenih alkoholičara (1964.) u kojima razvija "socijalno-ekološki pristup" alkoholom izazvanim i kompleksnim problemima. U 1979. osnovao je prvi klub liječenih alkoholičara u Trstu i od tada do danas je u Italiji otvoreno više od 2.500 klubova. Posljednjih godina klubovi su osnovani u Španjolskoj, Rusiji, Albaniji i nekim drugim zemljama.

Od osnivanja prvih klubova liječenih alkoholičara organizira i provodi školovanje i usavršavanje stručnih i dragovoljnih radnika za rad u klubovima i u drugim programima teritorijalne zaštite duševnog zdravlja. U tu svrhu osniva školu socijalne psihijatrije, alkoholizma i drugih ovisnosti pri Klinici za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti kliničke bolnice u Sestara milosrdnica u Zagrebu. ©kola je imala u programu rad u jednotjednim tečajevima senzibilizacije za alkoholom izazvane teškoće, te rad na usavršavanju djelatnika u šestomjesečnoj školi. Danas se ti programi provode kontinuirano i u Italiji. U Italiji je suorganizator Talijanske akademije za alkohologiju i ekološku psihijatriju čiji je bio predsjednik, također je bio suorganizator i predsjednik Europske škole za alkoholizam i ekološku psihijatriju u Trstu.

Organizacija skrbi i rada na području alkoholom izazvanih poremećaja u ustanovama, te teritorijalizacija tih programa kao i obimni rad na edukaciji djelatnika za taj rad doveli su do osnivanja Zagrebačke alkohološke škole.

Organizirao je ili bio suorganizator velikog broja nacionalnih i međunarodnih kongresa, simpozija i stručnih sastanaka s područja psihijatrije i alkohologije u zemlji i u inozemstvu.

Napisao je preko 400 znanstvenih, stručnih i edukacijskih radova, te velik broj popularnih napisa, novinskih članaka, itd. Proveo je niz znanstveno istračivačkih radova, osobito s područja alkohologije. Osnovao je i bio glavni urednik ili član redakcija nekoliko nacionalnih i internacionalnih časopisa.

Napisao je i izdao preko pedeset knjiga, udžbenika i rječnika. Bio je član niza znanstvenih i stručnih organizacija i društava s područja medicine, psihijatrije i alkohologije. Kroz niz godina bio je član grupe eksperata za mentalno zdravlje i alkoholizam Svjetske zdravstvene organizacije.

Za svoj rad na području psihijatrije, a posebno alkohologije, primio je niz domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima 1982. AWARD Association for medical education and research in substance abuse for contributions to the field on alcoholisam in medical education and research, Barkley USA; Prvi međunarodni AWARD August Forel, Zurich, 1986., počasni građanin grada San Daniele del Friuli, Italy, 1983., itd.

Uveden je u nekoliko međunarodnih "WHO IS WHO" i domaćih biografskih "TKO JE TKO" izdanja.

(Iz knjige "Slatinski alkohološki programi 1975.-1995., Alkoholom izazvane patnje)

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVE VIŠE ŽENA I ZA ŠANKOM!



Mila, 14 11. 2001.tema tjedna Dok je još prije tridesetak godina na deset muških alkoholičara dolazila jedna žena, sada je omjer pet naprama jedan, a opijaju se i na javnim mjestima, do besvijesti na maturalcima! Piju zbog stresa, hedonizma, nešto manje zbog depresije. No, podatak je porazan: od 250.000 registriranih alkoholnih ovisnika u Hrvatskoj, 50.000 je žena, i to svih socijalnih statusa.

Pijanstvo mladih žena sve više nalikuje na pijanstvo muškaraca: opijaju se na javnim mjestima, na poslu, u svim prigodama. Starije, tradicionalno odgojene žene, koje počnu piti u pedesetima, kada gube utjecaj u obitelji jer ih napuštaju odrasla djeca, piju uglavnom u osami.

Zabrinjava podatak da je tijekom "norijada" na maturalcima na triježnjenju više djevojaka nego mladića, jer ženski organizam slabije podnosi alkohol, pogotovo jetra.

Pa i u alkoholom uzrokovanim prometnim nezgodama, u kojima stradavaju mladi ljudi, najčešće u dobi od 18 do 40 godina, sve više sudjeluju i žene. A alkoholizam je izbio i na prvo mjesto uzroka raspada brakova. I, da stvar bude još gora, čak 70 posto žena podržava alkoholizam svojih supruga, pa se i one moraju liječiti, saznajemo od prim.dr.sc. Darka Breitenfelda, predsjednika Hrvatskog društva za alkoholizam i druge ovisnosti. Alkohol pa droga – Za bocom posežu sve mlađi: povremeno pije čak 12 posto učenika prvih razreda srednjih škola, a čak 43 posto petnaestogodišnjaka poseže za cigaretama.

Podaci su to ozbiljniji, ako se zna da djeca koja eksperimentiraju sa cigaretama, mnogo češće posežu i za psihoaktivnim drogama, a od prvog eksperimentiranja s drogama pa do intravenskog uzimanja u pravilu prođe samo godina i pol do dvije.

Slatkoća ljepše stvarnosti - Ljiljana Ševo: Nije potvrđena laička priča da postoji "alkoholičarska ličnost" koju je lako predvidjeti i prepoznati, pa u tom smislu i prevenirati.

Mnogi piju da bi se "razveselili", bili živahniji, zabavniji, govorljiviji, hrabriji. Mladi najčešće piju da bi bili kao "drugi"...Ipak, postoje dokazi da mnogi uzimaju alkohol da bi smanjili tjeskobu, koja je vrlo neugodan i teško savladiv osjećaj psihičke nesigurnosti...

- 16:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

S TULUMA IH HITNA DOVOZI U STANJU DUBOKA SNA



Večernji list, 18. 11. 2001., članak iz reportaže PETNAESTOGODIŠNJACI SE OPIJAJU, RODITELJI SRETNI DA NIJE DROGA
– Prim.dr. Srđan Marušić iz zagrebačke KB "Sestre milosrdnice":
Dječaci i djevojčice od 12 do 15 godina na detoksifikaciju od alkohola u bolnice dolaze najčešće u stanju duboka sna.

S obzirom na njihovu nisku tjelesnu težinu, alkohol se u djece, naravno, slabije i sporije razgrađuje nego u odraslih, a djeluje tako što najprije pobudi dobro raspoloženje, euforično, no potom polako padaju u san. Zdravlje dječaka ili djevojčica u čijoj su krvi dva-tri promila alkohola, naravno, ozbiljno je ugroženo, a terapija podrazumijeva infuzije, visoke doze vitamina, uz istodobno praćenje vitalnih funkcija, rekao je prim.dr. Srđan Marušić s Odjela za stacionarno liječenje alkoholizma Klinike za psihijatriju u KB "Sestre milosrdnice". – Imali smo – prisjeća se prim.dr. Marušić – čak i slučaj kome izazvane alkoholom.

To je dijete umrlo. Tulumi na kojima se slavi završetak školske godine ili školovanja, kućne zabave, koncerti, mjesta su na kojima se mladi najviše opijaju i odakle uglavnom kolima Hitne pomoći dolaze u bolnice. Alkohol u tinejdžera jest problem – slaže se i prim.dr. Marušić – a kako je škola, na žalost, velikim dijelom izgubila odgojnu funkciju, ondje se često zatvaraju oči pred takvim problemima. Sve ostaje na roditeljima, koji moraju reagirati, razgovarati s djecom.

Jer jedan incident s alkoholom ne ostaje usamljen. Pijenje alkohola, posebno u adolescentskoj dobi, doista nije bezazlen problem

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OVISNOST IZ ŽENINOG UGLA

KAKO SAM "DIGLA RUKE" OD NENADA?

Marković

Sada mi se sve to čini veoma dalekim, I sada to gledam iz druge perspektive. Moram odvrtjeti film unatrag…u lipanj 2000. godine.

Tri smo godine u braku. A svaki je dan bio tmurniji i mračniji. Sve je manje bilo sretnih dana. Svega tri godine; a toliko nezadovoljstva, previše žučnih svađa i gomila neugodnih situacija. Nenad je bio pijan svaki dan. Neki dan više – neki malo manje.

Ponestajalo mi je snage za prigovore. Postalo mi je svejedno. Počela sam katkad izbjegavati bilo kakav razgovor. Pokupila bih djecu u auto i otišla do sestre. Vraćala bih se, kad bih bila sigurna da on već spava, jer je onako pijan znao zaspati u pol bijela dana. Kad bi se probudio, malo otriježnjen, započinjala bih uobičajenu priču. A sve to uobičajeno, jer sam se stalno ponavljala: dokle ćeš, Nenade, ovako, misliš li prestati; pogledaj svoju djecu, uništit ćeš se, misliš li o tome… I sve već kao pokvarena gramofonska ploča. Stalno jedno te isto.

Puno puta mi je obećavao: Evo, od ponedjeljka više ne pijem ili poslije Božića, poslije Rozinog rođendana, od sutra, od nedjelje… Sve to "malo sutra"! Često mi je prijetio samoubojstvom. Isprva me to strašno pogodilo. A jednom u svađi sam mu čak rekla: "Pa, hajde, ubij se – preplakat ću te za sedam dana i onda ću konačno imati svoj mir". Poslije mi je bilo strašno žao što sam mu to rekla: jer "uska su vrata koja vode u život, a široki putovi koji vode u propast", sjetila sam se da sam to negdje pročitala i mislila da ću ga tako lako gurnuti u provaliju.

Ali opet: želim ga dovesti pred ona vrata koja vode u život; ali činilo mi se da nemam snage. Osjećala sam se tako bespomoćno: sve moje molbe, svi moji razgovori, sva nagovaranja – sve je bilo uzalud. U srpnju smo bili na moru. Situacija je bila samo nešto blaža. U kolovozu smo se vratili doma i tada su nastali pakleni dani. Nenadovo svakodnevno opijanje, žestoke svađe svih u kući i tada je sestrin telefonski poziv prelio već prepunu čašu kad mi jer rekla: " Čuj, znaš, moram ti nešto reći: jučer, dok ste bili kod nas, dok smo mi sjedile na terasi, Nenad je popio ono pola litre votke koja stoji već dvije godine." I tu je bio kraj.

Više nisam mogla izdržati i rekla sam mu: "Mislim da više nemam što reći. Sve znaš. Imaš samo dvije mogućnosti: ili rastava, i to odmah sutra ujutro, ili liječenje. Trećega nema."

Onda se naljutio i ponovno smo se posvađali. Spremio je stvari (onoliko koliko je stalo u torbu) i rekao da me ostavlja, da odlazi. Rekla sam samo neka izvoli, da ću mu još pomoći sve spakirati i nek zna kad ode na takav način, kroz ta vrata nema više ulaska, ni povratka. On je torbu spremio u auto, ja nisam ništa poduzimala. Mislila sam: ako ode, svijet će se srušiti na mene. Kako ću sama, a što će on? Što će biti od njega?

Tisuću pitanja mi je letjelo kroz glavu. A u grlu mi se ispriječila lopta straha: "Što ću ako stvarno ode?"

Ali opet ničime to nisam pokazala, morala sam mu pokazati da mislim ozbiljno i da sam čvrsto odlučila da nema natrag. Čekala sam hoće li upaliti auto… To je trajalo vječnost.

A onda sam čula korake. Vratio se u kuću, sjeo, podbočio se i šutio. Dugo. Možda sat vremena. A i ja. A onda je progovorio: "Želiš li doista da prestanem, da se idem liječiti?" Rekla sam mu da zna moj odgovor. Tada je nazvao doktora koji radi u Vinogradskoj bolnici, s kojim je bio u logoru, i pitao ga što treba poduzeti da se odvikne od alkohola…A ja sam još uvijek sumnjala. I nisam vjerovala sve dok mi nije donio povijest bolesti i uputnicu za Dnevnu bolnicu.

Koliko sam puta poslije pomislila: "Moj Bože, što bi bilo da je uistinu otišao?" Vjerojatno bismo se rastali, on bi se propio, završio bi na cesti i ništa ne bi bilo od njega. Izgubili bismo obitelj. A ovako, hvala Bogu, koji nam je dao snage da krenemo prema onim uskim vratima koja vode u život.

- 16:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

OVISNOST U OKU DJETETA



Barbara B.,
Klub liječenih alkoholičara Virovitica

Moje je ime Barbara. Imam 14 godina. Uz oca alkoholičara nisam imala ni malo lijepo djetinjstvo. Dolazak iz škole kući bio mi je prava noćna mora. Neprestane svađe i prepirke roditelja već sam znala napamet, iako tada još nisam znala što je ovisnost, ali mogla sam zaključiti o čemu se radi.

Živjela sam u strahu koji se ne može opisati. Vjerujem da ni mojoj majci nije bilo lako. Svakim danom sve se više u kući pogoršavala obiteljska atmosfera. Ja i moja sestra to više nismo mogle trpjeti. Ona se uputila u centar za socijalnu skrb. Ubrzo zatim, tata je poslan na liječenje. Na neki način ne baš dobrovoljno. Tri mjeseca dok ga nije bilo živjeli smo bez novaca, gladni i umorni od svega toga. A onda se on vratio kao druga osoba.

U Virovitici se osnovao klub liječenih alkoholičara i vjerujem da bez njega moj tata ne bi uspio apstinirati. Klub nam je puno pomogao i naučio nas da se u životu treba opraštati. Ja sam svojemu tati oprostila, i zaboravila. Samo će jedan mali dio toga vječno će živjeti u meni, u mome srcu, ali ne kao optužba ili krivnja, već kao očeva poruka za moj život.

- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nijedna bolest nije ravna alkoholizmu


Željko Platužić,
Psihijatrijska bolnica Jankomir


Ljudi koji su u životu nesigurni, prolaze nezapaženo, nemaju motiva za dokazivanjem, često ne znaju što bi činili, pa uzimaju alkohol. Oni u alkoholu utapaju svoj jad i čemer kao što se utapaju neplivači bačeni u vodu. Ljudi koji su češće pod utjecajem alkohola, osjećaju se dobro i zadovoljno, misleći da su riješili sve svoje probleme i nedostatke. To je samo osjećaj ugode koji vrlo kratko traje. Kada se čovjek otrijezni, opet je onako jedan i malen pod zvijezdama, koje ga prate i koje su odredile njegovu sudbinu.

Kad je čovjek zdrava razuma, kad se počinje osjećati nepotrebnim, u njemu se javlja ideja i slika njegova idealnog svijeta. On u tome svijetu izgleda onako kako je sebe zamislio: bez problema, nedostataka, tuđih kritika. On uz pomoć svog (ne)prijatelja ulazi u taj svijet i na krilima tog crnog leptira polako ulijeće i vrlo se teško vraća iz njega. Iz dana u dan, njegov svijet je sve razoreniji. U njemu vlada crnilo koje se je spojilo sa zlom i ne pušta ga od sebe. U tome svijetu često pušu vjetrovi velike snage, što ruše svu dobrotu i volju za životom. Tamo je stalno noć, nema sunca, duge, smijeha ni šarenih leptira. Taj leptir živi dulje od običnih leptira. Ljudi koji nose tog leptira u sebi, moraju ga ubiti, da bi stvorili novi pogled na život.

Alkohol je iza sebe ostavio i vrijedan trag. Riječ je o pojedincima, kojih je jako malo. To su veliki pisci, glazbenici i drugi umjetnici, koji su svoja najveća i najvrednija djela stvorili dok su bili u alkoholiziranom stanju.

Nakon dužeg uzimanja, alkohol ulazi u naviku i potrebu. Navike se još nekako i možemo riješiti, ali potrebe malo teže.

Kao što kaže E. A. Poe: "Nijedna bolest nije ravna alkoholizmu." (a on je umro od posljedica teškog alkoholizma), kada je čovjek pri svijesti, jednim dijelom shvaća da je rob svome gospodaru. Ljudi koji uzimaju alkohol, žive previše hedonistički. U njima se javlja konflikt istovremenog odbijanja i privlačenja, ali je privlačenje jače pa dolazi do poraza one zdrave polovice koja naginje k onome što bi bilo prihvatljivo za društvo. On živi samo za ono od čega će umrijeti. Od alkoholne ovisnosti teško se je izliječiti. Ljudi koji se ne izliječe, kasnije pate mnogo više nego u početku. Patnja nije dobrodošla, pa bi bilo dobro da ubiju svoju patnju.

Živjeti znači umirati. Svakog sata, minute, sekunde sve smo bliži kraju i svi ćemo proći kroz vrata koja nas iz dana u dan sve glasnije zovu. Ljudi koji uzimaju alkohol, taj put si skraćuju, ali i otežavaju. Kada bi znali što čine, da ubijaju sebe u sebi, malo bi bolje razmislili o tome što čine i kamo ih to vodi. Ali, to nije jednostavno, jer njima duša umire prije tijela i oni su već na ovom svijetu mrtvi. Spasa nema, ako se na vrijeme ne osvijeste i ne shvate što rade. Ali, oni se sami sigurno neće osvijestiti, jer onda ne bi bilo te bolesti koja uzima sve što nema jaki ego.

- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tragom recidiva


Hasan Bašić, Klub Osvit


Vrlo često na sastancima kluba razgovaramo o tom famoznom recidivu. Kada članovima postavimo pitanje, zašto su to učinili, odgovori su otprilike slični. Neki naime izjavljuju kako im se to dogodilo kao posljedica njihova ponašanja koja nisu uspjeli promijeniti, a neki pak vjeruju da je njihov recidiv izvan njihove kontrole, to jest da su ga učinili pod utjecajem društva i prijatelja. Što je od ovo dvoje prihvatljivije? Tako pišući ovaj prilog, u neformalnom razgovoru s mojom suprugom upitao sam je: zašto sam ja recidivirao. Odgovorila je kao iz topa - zato što ti se pilo!!.

Koliko je moja supruga blizu odgovora i je li zaista tako, vidjet ćemo.
Karakteristični odgovori o recidivu najčešće su:

*

Upao sam u recidiv
*

Dogodio mi se recidiv
*

Napravio sam pogrešku (recidiv)
*

Našao sam se u društvu i, eto, slučajno se dogodilo
*

Ne mogu objasniti zašto mi se dogodio recidiv

Događa li se recidiv, upada u njega, griješi, ili se slučajno učini?

Ne mogu odgovoriti ni na jedno pitanje, ali kako ne volim govoriti o tuđim recidivima, govorit ću o svojima jer sam ih i ja imao nekoliko. U mojim višekratnim liječenjima (bolje reči boravcima) moje primisli uvijek su bile vrlo blizu recidivu. Zašto kada sam sve naučio o alkoholizmu i posljedicama uzrokovanim tom bolešću. Izvanredno sam poštovao sva terapijska pravila, bio sam jedan od pacijenata kome se moglo vjerovati u uspjeh, a moje misli bile su uvijek usmjerene na recidiv. Vjerovao sam kako ću se dobro fizički oporaviti da mogu dalje nastaviti piti. Zamislite, nakon prvog liječenja otišao sam uvjeren "kako sam tek sada naučio kako treba piti".

Nakon niza mojih neuspješnih liječenja pomno sam isplanirao svaki svoj recidiv. Pijenje plivadona umjesto tetidisa, nedolaženje na klub, kontrolne preglede, obiteljske terapije sve su to bile pripreme za ponovno pijenje. Uspijevao sam uvijek vješto obmanuti svoju suprugu, izmanipulirati moju doktoricu opće prakse, moje rukovoditelje u poduzeću i sve oko sebe.

Naravno, najviše su se mom recidivu veselili moji "prijatelji". Dakle, svaki sam recidiv uredno isplanirao pa tako ne prihvaćam gore navedene odgovore o nekoj pogrešci ili slučajnosti. Moram se svakako složiti s mojom suprugom, da sam recidivirao iz jednog jedinog razloga, zato što mi se pilo.
Što je ovoj mojoj kratkoj ispovijesti nedostajalo?

Odluka! Naravno, odluka, jer sve što mi se događalo, smatrao sam zafrkancijom. Pa tko je taj koji će mi reći da sa 42. godine više nikada ne smijem piti. Pa to su obične ludosti. Poigravao sam se sa svojom obitelji, svojim zdravljem i konačno i svojim životom. Onda je došlo do promjene serve kako se kaže.

Život se počeo poigravati sa mnom. Izgubio sam posao, zdravlje mi se ozbiljno narušilo, supruga me napustila. I kako to već biva, sada sam počeo ozbiljno razmišljati o odluci kako dalje? Donijeti čvrstu odluku, pošteno razmisliti o svojoj vlastitoj odgovornosti, veliki je zalog za novi život.

Tako o mojoj odluci i sada uspješnoj petogodišnjoj apstinenciji nekom drugom prigodom. Samo bih poručio mojim prijateljima da prije recidiva morate učiniti barem desetak svjesnih radnji, a isto toliko puta možete reći NE!

- 16:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Doživljaj i posljedice prvog recidiva


L. A. Expotus

Liječim se prvi put od alkoholizma, intenzivno već osmi mjesec, puna dva vruća ljetna mjeseca u dnevnoj bolnici a potom jesen i zima u obiteljskoj vikend terapiji koja upravo završava. Prije dva mjeseca bio sam jedno prije podne u glupom, kratkotrajnom, nezaboravnom i poučnom recidivu.

Inžinjer-projektant-profesor, pola stoljeća star, oženjen, pater troje uzorne djece, uspješan u poslu, poodavno skrenuo u mutne alkohološke ponore sve do blizu dna, do potpune fizičke i psihičke ovisnosti, do ciroze jetre i pankreatitisa, do brljavljenja na poslu, dovođenja obitelji do ruba opstanka te konačno do prvog liječenja.

Ukratko: jednog lijepog zimskog predbožićnog jutra, ne uzevši Disulfiram, popio sam na tašte vlahov 0.5 i nekoliko sati poslije još jedan. Eto, za normalnoga zdravoga čovjeka to bi bilo samo 0.5 promila alkohola u krvi i ništa više. A za mene? Očajno neugodan doživljaj, doživotno poučno iskustvo koje mi je vjerojatno jednom i trebalo da konačno i zauvijek učvrstim svoj stav spram alkohola i alkoholizma.

Rano je i sunčano zimsko jutro. Žena na poslu, djeca u školi a ja imam predavanja tek popodne. Odlazim prvo u obližnji dućan po kruh, mlijeko i ostalo, zatim na kiosk po cigarete i novine te po nekadašnjem dugogodišnjem običaju, u birc na kavicu. I naručujem: "Kavicu, vlahov i mineralnu"! Sasvim spontano i normalno, kao da nisam alkić! I eksam vlahov, zalijem mineralnom, palim cigaretu, srknem kavu i počnem listati Jutarnji. Ali nešto ne štima. Nešto nije kao prije.

Vlahov je neukusno gorak, bljutavo ljut, peče u grlu. Zašto nije ukusan kao nekada prije? I tada je počelo. Isprva jedva primjetno, pa potom sve jače i jače ubrzano lupanje srca, osjećaj vrućine, žarenje u licu, teško disanje kao da mi nedostaje zraka, suhoća u grlu koju bezuspješno otklanjam kavom. Uplašen sam, što se to događa sa mnom? Zar reakcija jučer i prije uzetih protupožarnih tableta još zaostalih u organizmu? Umjesto ugodnog doživljaja koji mi je nekada pružao alkohol, sada ovako odvratna reakcija. Zbunjeno letim očima po naslovima Jutarnjeg, ali ne vidim što piše jer misli panično lutaju i hvata me strah. Što sam to učinio i zašto? Vrijeme polako prolazi a meni sve gore i gore. Koža lica me žari i zateže, znojim se, srce i dah ne smiruju se. "Konobar, još jedna dulja kavica i dva deci mineralne, molim".

Zar nakon četiri mjeseca apstinencije uz stručnu sveobuhvatnu edukaciju o alkoholizmu, uz raznolika poučna predavanja i praktična iskustva kroz dežurstva u stanici za otrježnjavanje ja još nisam dovoljno naučio. Ili nisam mogao u potpunosti shvatiti i prihvatiti da:

*

ja jesam alkoholičar
*

ja ne smijem više nikada ni kap alkohola popiti
*

ja ne znam piti
*

ja se ne mogu više kontrolirati u pijenju
*

ja sam bolestan, i to kronično, doživotno!

Zar je meni, profesoru, intelektualcu trebao ovaj događaj, da to jednom u potpunosti shvatim?

Ali, najgore tek dolazi. Vrativši se kući, u zrcalu tek vidim neuobičajeno crvenilo cijelog lica, vrata, ušiju. Zbunjen i rastresen, kuham ručak i čekam povratak dvoje mlađe djece iz škole. Prvo dolazi najmlađa kćer i odmah pita: ''Tata, je li ti dobro, sav si crven, što ti je?'' Zna ona o čemu se radi, a meni je neugodno i sramim se samoga sebe. Potom stiže i sin, čudno me postrance pogledava, ali šuti. Slutim kako se osjeća, razočaran u mene. Gore me pogađa njegova optužujuća šutnja nego najžešća kritika.

Odlazim bez ručka na posao i usput, vjerojatno da potvrdim proživljeno, ponavljam doslovno sve još jednom. Učinak opet potpuno identičan. U školi mala grupa maturanata radi šestosatnu vježbu tehničkog crtanja pomoću računala. Tu i tamo, rijetko me pokoji što pita. Osjećaju djeca da se sa mnom danas nešto događa. Jedna hrabrija djevojka tihim me glasom pita je li mi dobro, jer neobično sam joj crven u licu. Prolaze sati, na kraju me kolega, koji ide u istom smjeru, vozi kući. Zna da se liječim i ispričao sam mu iskreno sve. On ne vidi problem, po njemu je sve to normalno i u redu, a meni nije ama baš ništa u redu. Prvo, danas sam svjesno i namjerno pio, iako me treniraju suprotno, no nisam se napio ni opio. Drugo, iako sam kao prije popio, alkohol je, umjesto uobičajene ugode, izazvao odvratan okus i osjećaj u ustima, grlu, tijelu a i u duši. Treće, razočarao sam vlastitu djecu, ženu, obitelj, sebe samoga.

Navečer, po dolasku kući, jezivo očajno stanje. Djeca bojažljivo pozdravljaju. Žena: ''Zar si opet pio?'' Kako da im sve to objasnim kad u tim trenucima ni meni samom ništa nije bilo jasno.

Epilog. Bio je to moj prvi i, najvjerojatnije, posljednji recidiv. Iskustvo kratkog i laganog pijenja ogadilo mi je doživotno alkohol. Tek sada, nakon tog s predomišljanjem učinjenog recidiva, postao sam siguran u dugovječnu apstinenciju, stekao sam osjećaj potpune sigurnosti i povjerenja u sebe.

- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Počeo sam ponovno piti


Neven Iveta

Kažu da je alkohol anestetik za ljudske osjećaje. U mojem slučaju to ima određeni smisao baš kada su u pitanju doživljaji koji su bolni kao što to mogu biti osjećaji. Uistinu, lakše je ako se pije, ali tako baš ti osjećaji postaju centar svijeta, a potreba da se ukloni bol postaje središte oko čega se sve vrti. Pijenje postaje prvo i osnovno, ono što se mora učiniti da bi se dalje moglo živjeti. Pijenje postaje bitnije i od obitelji, posla, prijatelja a katkad čak i od hrane.

Kada sam prestao piti, prije više od godinu dana, uvidio sam sve to i iz svojeg alkoholizma izvukao još jednu pouku. Život alkoholičara ne miruje, makar se možda tako čini. On kroz svoj život, takav kakav jest, stvara gomilu novih problema. Budući da alkohol sprječava da se ti novi problemi probave oni se talože na one stare i na taj način vezu između uzroka i posljedice čini sve jačom. Drugim riječima, neprobavljeni problemi teško "redaju" na dušu i tako proizvode duševnu bol. Tako alkoholizam hrani samoga sebe.

Spoznavši sve to, nakon što sam prestao piti, pokušavao sam živjeti tako da ne stvaram nove probleme, i na taj način smanjim potrebu za alkoholom. Polazilo mi je to za rukom i bio sam zadovoljan zbog toga. Međutim, alkoholičar nije alkoholičar samo zato što pije, nego i zbog načina na koji se suočava sa životom, a život je takav kakav je i on, ne donosi samo one sitne i tekuće probleme koji se lako mogu riješiti. U mojem životu, u mojoj prošlosti, postoji čitav jedan srušeni svijet. Zbog toga su u meni stalno prisutni mučni osjećaji grižnje savjesti. Prisutne su i mnoge druge posljedice jednog načina života kojeg sam prije živio. U mojem životu postoje dugovi, rastavljen brak, neriješeno stambeno pitanje, odvojen život od djece i još mnogo toga. Pokušavao sam sve to zaboraviti na razne načine.

Tako mi se život gotovo neprimjetno i bez alkohola počeo ponovno pretvarati u svakodnevno zanemarivanje, izbjegavanje i potiskivanje svega što me je podsjećalo na moju tešku situaciju.
Nezgodna karakteristika svakog problema je ta što on traži svoje rješenje, inače on zauvijek ostaje problem. Zanemario sam tu činjenicu i dopustio sam da se loši osjećaji ponovo talože. Kada je duševna bol postala dovoljno jaka, pojavio se osjećaj da je život ponovno težak i nepodnošljiv, javio se osjećaj da je sve uzalud. Uzalud i apstinencija i pokušaji da se živi kvalitetno, a sve strpljenje i sva dobra volja ne daju nikakvog rezultata jer život je naprosto nemoguć. Počeo sam ponovno piti.

Naravno da nisam razmišljao o jetri, mozgu ili kardiovaskularnom sustavu dok sam ulazio u kafić. Nisam razmišljao niti o svojoj obitelji dok sam sjedao za stol. Najmanje sam razmišljao o vlastitoj djeci i njihovoj budućnosti dok sam naručivao pivo. Nisam razmišljao ni o čemu, ali sam zato sav bridio iznutra kad je ono stiglo za stol. Međutim, samo je ono, ta prvo pivo u mojem recidivu, učinilo da nešto u meni zadrhti od želje za njim. Sva ostala bila su samo uzaludno traženje da se takav jedinstveni doživljaj ponovi. Sva ostala bila su samo pivo više u mom alkoholizmu. Kada sam ponovno počeo razmišljati, prestao sam piti.

Na kraju, još bih želio reći da svaka priča ima jedan svoj dio koji se može uobličiti u tekst i staviti na papir. Tako nastaje priča poput ove. Međutim, onaj drugi dio priče zove se stvarnost. Zato neću završiti nekim posebnim zaključkom ili obećanjem, jer smatram da bih tako nepotrebno izazivao svoju stvarnost.

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Liječeni alkoholičar o recidivu


Ivan Madecki,
Klub liječenih alkoholičara Vladimir Hudolin Osijek

Što je recidiv ?
Zašto recidiviramo ?
Kako izbjeći recidiv ?


Vjerojatno je svima poznato što je to recidiv. To je nemogućnost uspostave apstinencije i ponovno pijenje alkoholnih pića. Imamo dvije vrste recidiva, suhi i mokri. Mnogi bolesnici recidiviraju pojavom problema, bilo u obitelji ili na radnom mjestu, bilo zbog zdravstvenih ili egzistencijskih problema ili se iz bilo kojeg razloga nalaze u nemogućnosti rješavanja tih svojih problema.

Najbolje je da bolesnik ne dozvoli da mu se problemi nagomilaju, jer će ih biti teže rješavati, nego da pri nastanku prvog problema taj problem iznese u klubu liječenih alkoholičara u koji odlazi, da ga ostali članovi saslušaju, razgovaraju s njime o tome problemu i da daju savjet ili još bolje, pronađu rješenje problema.

Srednje dobro je da bolesnik sam pokušava naći rješenje tom svom problemu, ne iznoseći ga u klubu, što je bez pomoći i podrške dosta teško.

Najgore je kada bolesnik dopusti da mu se problemi nagomilaju, ne iznosi ih u klubu, te kad nema podrške u obitelji ili na radnom mjestu.

Bit ću toliko slobodan da to potkrijepim usporedbom iz knjige Vladimira Hećimovića "Terapijska zajednica", gdje autor kaže otprilike ovo: " Čovjek je kao parni stroj koji se neprestano loži. Temperatura neprestano raste i ako se ventil otvori, dolazi do pucanja šavova i na kraju do eksplozije kotla ". U našem slučaju recidiva.

Uzrok je recidivu, nažalost, i nedostatak motivacije bolesnika. Svaki bolesnik mora si sam pronaći motivaciju za apstinencijom, jer ako je nema, recidivi će biti neminovni. Takvim osobama treba, ako ništa drugo, naglasiti potrebu za apstinencijom zbog njihova teško narušena zdravstvenog stanja. Svakomu imalo realnomu bolesniku to bi trebala biti više nego dovoljna motivacija za apstinencijom.
Recidivira se još i zbog nedostatka podrške u obitelji i na radnom mjestu. Što se tiče radnoga mjesta, tu podršku nema golema većina bolesnika i to iz razloga što tamo većina suradnika pije alkoholna pića.
Dakle, podršku treba tražiti u krugu obitelji i klubu liječenih alkoholičara.

U nedostatku podrške u obitelji, a s ciljem da se dobije, bolesniku je potrebno da se počne mijenjati u pozitivnom smislu. Pokazati želju za apstinencijom, korigirati svoje ponašanje i odnose prema obitelji, i podrška zasigurno neće izostati.

U klubu liječenih alkoholičara svi moraju imati i pružati podršku. Počevši od članova koji već godinama dolaze u klub, do onih koji su došli jučer. Da bi se to postiglo, potrebno je redovito dolaziti u klub, jer je klub zajednica budućnosti gdje se dobiva stručna edukacija koja nam treba pomoći u apstinenciji. Uz grupnu i individualnu terapiju, postoji također i medikamentna terapija. Velik broj bolesnika recidivira upravo zbog zanemarivanja medikamentne terapije, to jest zbog nepijenja disulfirama.

Nažalost, recidivira se i zbog nedovoljne upućenosti o štetnosti djelovanja alkohola na organizam. Neki bi rekli, iz neznanja, što nikako ne smijemo dopustiti. Svaki bolesnik bi morao poznavati problematiku alkoholizma, dakle, znati njegove posljedice i baš zbog toga ustrajati u apstinenciji.
Pogrešno je što neki to smatraju uspjehom, što su uspjeli povećati vremenske razmake između recidiva ili ako su uspjeli smanjiti količinu popijenog alkohola u tom recidivu. Ako se nekima i dogodilo, bila je to prava slučajnost, jer činjenica jest:




da su svima nama liječenim alkoholičarima, zbog dugogodišnjeg pijenja alkoholnih pića, u mozgu uništene stanice za kontrolu pijenja alkohola, te da više nikada ne možemo biti društveni potrošači.


Ako to imamo neprestano na pameti, ne smijemo si, dakle, dopustiti da sami ili na nečiji nagovor odlučimo popiti samo čašu piva ili 0,3 žestokog, jer zasigurno je da nećemo samo na tome ostati, već će se ta količina neprestano povećavati i vrlo brzo ćemo se vratiti na količine koje smo pili prije liječenja.

Te činjenice bi trebale biti više nego dovoljne da se zamislimo nad njima, da ih prihvatimo, te da nam one pomognu u održavanju apstinencije.

Meni jesu. Već četiri godine.

- 16:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Neka razmišljanja o recidivu


Prim. dr. sc. Željko Marinić

Psihijatrijska bolnica Jankomir, Zagreb

Na zamolbu uredništva Alkohološkog glasnika prihvatio sam prijedlog da iznesem svoje opažanja i promišljanja u vezi s recidivom.

Moram priznati da sam nevoljko pristao i da sam s pisanjem članka odugovlačio što duže, sve dok me rokovi nisu pritisnuli. Obično se tako ne ponašam i uvijek nastojim učiniti sve dan, dva prije, a s ovom temom se tako ne događa. Pitam se zašto i pomalo mi dolaze odgovori kada pišem ove Ietke.

Pa radi se o problemu koji je stalno “vrući krumpir” za svakog alkohologa, djelatnika u klubu ili bilo kojeg člana terapijskog tima s jedne strane i naših klijenata koji su prošli kroz terapijski program s druge strane. To je problem koji je stalno prisutan u našem radu i zapravo ga i ja doživljavam uz sve dugogodišnje iskustvo kao osobnu poteškoću i mene i klijenta koja nosi negativan predznak za obojicu.

Odgovor na pitanje što je zapravo recidiv potražit ćemo u literaturi u kojoj se navodi: “Recidiv je vraćanje bolesti. Recidivi su vrlo česti kod pojedinih psihijatrijskih bolesnika, naročito kod psihoza. Pod recidivom se katkada razumijeva i vraćanje somatskih bolesti, na pr. recidiv upale pluća ili neke druge bolesti. Posebno je značajan recidiv alkoholiozma, koji je kod alkoholičara vrlo čest. Jednom liječeni alkoholičar ne bi više nikada smio popiti niti najmanju količinu alkohola, međutim alkoholičari nakon nekog vremena apstinencije obično pokušavaju normalno trošiti alkoholna pića, što u najkraćem vremenu dovodi do recidiva alkoholizma” (Hudolin)1.

Objašnjenje je prihvatljivo i razumljivo, jer koliko smo puta tijekom edukacijskog programa govorili o nemogućnosti povratka u društveno prihvatljivo pijenje, ali nas očito velika većina sudionika nije željela čuti ili nam nije povjerovala dok sami nisu pokušali učiniti nemoguće i vratiti se desetak i više godina natrag kada su bili u društvenoj potrošnji.

Da ne govorim napamet, za potrebe ovog članka učinio sam manju anketu kojom sam želio dobiti potvrdu pretpostavke da nas naši klijenti ne žele čuti i da oni uz naš strukturirani program imaju i svoj “alternativni”, strogo individualni program kojim nastoje pronaći “kamen mudraca” i vratiti se mogućnosti pijenja. Po njihovom mišljenju, oni koji su otišli u recidiv nisu znali tu čarobnu formulu pa će je i sami početi primjenjivati čim iziđu iz bolnice, kluba ili još za vrijeme boravka tamo.

Uvijek sam zamišljao mudrace kao sijede i stare ljude kojima dob i životno iskustvo omogućavaju davanje savjeta drugima, no ovi naši mudraci kada dođu ponovo na liječenje, izgledaju potpuno drugačije (znatno su mlađe dobi, a izgledaju puno starije i ne baš previše pametno).

Anketom su bila obuhvaćena 42 bolesnika koja su se 7. 6. 2000. godine nalazila na Odjelu za liječenje alkoholizama i koji su bili u mogućnosti na adekvatan način u njoj sudjelovati (Marinić)1. Pitanja je bilo više, no iz praktičnih razloga ovdje ćemo se zadržati na sljedeća tri:

Iz slike je vidljivo da se prvi put u bolnici nalazi na liječenju 52% bolesnika, a da se praktički polovica (48%) već liječila u nekoj od naših ustanova, s tim da se velika većina njih i po nekoliko puta nalazila u recidivu.

Sljedeće slike rasvjetljavaju taj problem, a pokazuju provođenje poslijebolničkog programa u smislu posjećivanja klubova liječenih alkoholičara i sudjelovanja članova obitelji u tome (slike 2 i 3).

avedeni podaci su naprosto zastrašujući jer pokazuju da je tijekom prve godine čak 65% (dvije trećine klijenata) odlazi iz kluba, a da je pri tome vrijeme između 3-6 mjeseci najkritičnije i napuštanje kluba i rada u njemu najčešće.

Ti pokazatelji nedvojbeno ukazuju na potrebu drugačijeg rada s tom skupinom, ne samo u ustanovi nego i klubu.

Podaci iz slike 3. govore puno sami za sebe i najbolje pokazuju odnos obitelji prema terapijskom postupku, ali i prevenciji recidiva, jer svi pokazatelji govore da čak 80% naših bolesnika živi unutar obitelji, tako da se slobodno može govoriti o recidivu kao obiteljskom problemu i koji je zajedničko (ne)djelo klijenta, ali i članova njegove obitelji.

O recidivu možemo odmah početi govoriti kada izostane kontinuitet pri posjećivanju kluba, kada se ne odlazi na kontrolne preglede i obiteljsku terapiju 1u nadležnu ustanovu, kada nema više potpore člana obitelji, kada se ne uzima Antabus i dr., a mogli bismo nabrojiti još zasigurno desetak i više razloga koji počinju riječima ne, ne mogu, nemam vremena i sl. Po svemu sudeći upotreba takvih riječi je mnogo lakša od rečenica koje počinju sa da, hoću, mogu, želim i sl., no zamka je u tome da upotreba takvih riječi i rečenica zahtijeva i njihovu realizaciju.

Naoko izgleda lako održati apstinenciju i velika većina apstineneta i članova njihovih obitelji razmišlja u početku “samo da više ne pije”. Više ne piti znači otrijezniti se, dovesti postupno svoje voljne i razumske funkcije na razinu kada se može procijeniti klijenta kao osobu koja je u stanju shvatiti značenje svojeg postupanja i vladanja svojom voljom. Nažalost, jedan dio naših pacijenata, zbog nastalih oštećenja središnjeg živčanog sustava, nikada neće biti više u mogućnosti postignuti u potpunosti tu razinu.

Iz te grupe regrutira se značajan broj recidivista, drugi su oni koji nemaju želje niti volje za promjenom, jer svaki pozitivni pomak zahtijeva rad na sebi i s okolinom, traži novo učenje, a za to je potreban napor i trud. Ne mala skupina je onih koji uočavaju promjene na sebi, imaju čak i nešto volje, no ne snalaze se u novim okolnostima koje zahtijevaju drugačije postavljanje i ritam življenja.

Gdje to naučiti? Naravno u “školi za promjene i apstinenciju”, u klubu, među ljudima koji su i sami prošli takva iskustva, među prijateljima koji razumiju problem i koji znaju pomoći. Kroz kontakte i druženja s njima uči se živjeti na novi način, otvaraju se nova vrata s novim mogućnostima, gdje se na obzorju ne vidi povratak prema natrag, nego građenje drugačijih međuodnosa u obitelji, poštivanje samog sebe i potvrđivanje kroz svakodnevnu životnu dinamiku.

Tada nema primisli o recidivu, nego o unapređivanju vlastitog zdravlja, brizi o njemu, jer svi imamo pravo na zdravlje, samo ovisi o nama kako to pravo koristimo.

I za kraj, možda ne bi bilo loše objesniti i pojam recidivizma koji spada u područje kriminologije, a označen je kao opetovano ponavljanje delikvencije ili kaznenog djela od istog prekršitelja. Takav se prekršitelj naziva recidivist.

Vjerujem da ovo nije slučajnost i valjalo bi razmisliti ne spada li i recidiv alkoholičara u gore navedeno područje gledano sa zdravstvenog, etičkog i šireg socijalnog gledišta. Jer što može biti lošije nego činiti delikte nad samim sobom i ne poštovati samog sebe.

Kako sve to izbjeći, odgovor je samo jedan: odlazak u klub sa članom obitelji, na ponovni upit odgovaram isto i tisuću puta isto.

Literatura:

1. Hudolin V. Mala enciklopedija alkoholizma. Panorama, Zagreb, 1965.

2. Marinić Ž. Dvadeset godina OKLA, već ili tek? Uvodno izlaganje, XX. godina OKLA Jankomir, 2000.
(slike nisu priložene)

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Razmišljanje stručnog djelatnika o recidivu


Nada Matović, soc.pedagog
Zajednica KLHercegovačko neretvanske županije




"U naše doba čovjek dominira: On ima snagu razložiti probleme svoje materijalne egzistencije, on je ukrotio divlje zvjeri, on je u tamnici postigao fantastične rezultate, on je također u domenu insekata i mikroba trijumfirao. Zlatno doba i mir otvaraju se pred njim, ako on to hoće.
Njemu ostane samo još pobijediti posljednjeg neprijatelja - samoga sebe."

Winston Churchill



Recidiv, tj. pojava da alkoholičar sa znacima kroniciteta, sa svim znacima ovisnosti, nakon duže ili kraće apstinencije, ponovno počinje piti - najvažniji je i ujedno najzagonetniji problem u kompleksu zbivanja vezanih uz osobnost alkoholičara. Za nas je to posebno važno - jer pojavom klubova stvorena je mogućnost da se pacijenti "izliječe". Recidiv ugrožava započetu apstinenciju. Suzbijanje recidiva je, zapravo, i razlog postojanja klubova.

Na ovome mjestu ne bismo raspravljali o tome što je ovisnost. Da li u tome sudjeluju pretežno somatski (tjelesni, kemijski, metabolički itd.) čimbenici ili je taj problem često psihološki. Čimbenici se obično isprepliću, a cijela problematika izranja tek u kasnom stupnju razvoja alkoholizma, kada je osoba takav bolesnik da se očituje alkoholizam kao bitan čimbenik, a ovisnost bolesnika kao činjenica. Ipak svi mi, pa i bolesnici, doživljavamo u toj fazi ovisnost kao "psihološku pojavu", iako smatramo da "mora biti" i nešto organskog u osnovi ovisnosti.

Uglavnom bolesnik je redovito veoma sklon recidivu, ponovnom pijenju alkoholnih pića. Kod klasične terapije bi se bolesnik zaklinjao na apstinenciju, ali bi nakon kratkog vremena, odmah po izlasku iz bolnice - ponovno počeo piti. Samo rijetki "snagom volje" uspijevali su ostati dugo apstinenti. Oni bi postajali zagovornici nepijenja i prava podloga njihove apstinencije pokazala se tek nakon što je metodom klubova omogućeno liječenje i drugim bolesnicima.

Recidiv je za alkoholičara velika opasnost. Naime, bit njegove bolesti i jest u tome što "ne može popiti samo jednu čašicu" te nakon prvog ponovnog kontakta s alkoholnim pićem nezadrživo nastavlja s pijenjem, dok se ubrzo ne dovede u staro stanje ili još gore. To "još gore" proistječe iz tog jer je on već organski veoma načet i novo pijenje, koje je često neobuzdanija, nego što je bilo njegovo redovno opijanje u fazi još održane tolerancije - vrlo brzo ruši njegovu stabilnost organizma i često takvi recidivisti brže umiru.

U fazi apstinencijskih kriza recidiv je veoma čest i to je poseban problem koji ovdje nećemo obrađivati. Tema je ovoga rada: recidiv liječenog alkoholičara, dakle onog koji iza sebe ima već duži ili kraći staž, barem mjesec dana apstinencije.

Naravno, i u toj fazi dolaze "krize", ali bez drhtanja ruku i svih onih teških organskih simptoma. Te krize su latentne, one se odigravaju pod kodiranim, tajnim vidovima i bolesnici ih često nisu svjesni. Jesu li pritom odgovorne organske, kemijske, metaboličke ili neke nasljedne komponente, veoma je teško reći! Dok je to jako sumnjivo u fazi apstinencijske krize, kad davanje alkoholnog pića zaista kupira tjelesne simptome, u kasnoj fazi apstinencije, kada te vidljive pojave prođu - sve se manje stječe dojam da bi bile važne tjelesne tegobe, nego u prvi plan se ističe psihološka problematika. Recidiv je u toj fazi ponajprije rezultat psiholoških i interpersonalnih odnosa.

Pristup recidivu nedovoljno educiranog terapeuta često otkriva dio tajne uzroka nastanaka recidiva. On pacijenta recidivistu zaista ne voli. On ga je izdao, on je osramotio svog terapeuta "koji je toliko truda uložio" i sve drugo. Zatim su ga često "žalili", jadan je i propada, gotovo je s njim, nema mu spasa, ne vrijedi više niti da se što pokuša. Često opet sve moguće poduzima, panično, suviše brižno, kako bi ga zaštitili od sebe samog, dakle stavlja ga u "overprotected" poziciju, poziciju posebnog nadzora i brige.

Sve su to odrazi našeg kontratransfera, protuprijenosa, jer i mi imamo svoj vlastiti stav prema bolesti, mi se bojimo, ne volimo nosioce mana i sl., a tako bolesnik posmatra i sav ostali svijet, znatno grublje, znatno neodgovornije.

Veoma se teško svatko od nas uživi u samu situaciju liječenog alkoholičara. Mi bismo željeli i smatramo da nakon što je on prestao piti da je "kao i mi", a ne možemo sagledati da je on veoma hendikepiran, da je njegov ugled načet, da su njegove pozicije u društvu silno loše i izgledi za neki prodor u žižu društvenih života očajni.

A bolesnik je biće kao i mi, kao svatko, s ambicijama, velikim zahtjevima, s osjećajem svoje važnosti, sa svojim stremljenjima...

On želi da ima sve, on osjeća da ima na to pravo i tome teži. Njegova hendikepiranost je doduše skrivena pod brigom okoline, ali nije nestala. Male neosjetne pogreške, da ne govorimo o težim udarcima - mogu dovesti do rasplamsavanja svih onih snaga koje su i diktirale njegov put u alkoholizam. A već spomenuti agresivni kontratransfer bacit će ga ponovno u naručje alkohola.

Ako analiziramo recidive, u početku ćemo biti bespomoćni jer nećemo znati odgovor na ovo osnovno pitanje: "Zašto? Sve je učinjeno, a on je ipak poklekao." Tek ako malo dublje zavirimo u odvijanje događaja, vidjet ćemo da tu ima nekog smisla, opazit ćemo da i recidiv ima svoju "anatomiju." Zato svaki slučaj treba ispitivati kronološki, kao sudski slučaj. Često ćemo kao i u Rašomonu dobiti proturječne podatke, ali kao i u onoj japanskoj drami, svi imaju pravo, jer odražavaju dramatiku čovjekovih nastojanja.

Primjer: Bolesnik dobro rehabilitiran, vraćen na posao, dobro radi i svi ga u poduzeću paze. Ipak, recidivirao je. Kako? S poslovođom i još jednim drugom su radili na terenu. Uvečer su išli u jednu krčmu gdje je bila i pjevačica. Sjeli za stol pred glazbom, poslovođa naručio njemu sok, "jer ti ne smiješ piti", a njima dvojici dupli vinjak. Ta se briga za njegovu apstinenciju u poduzeću i ranije ponavljala. Ovog puta je pjevačica pjevala i nakon nekog vremena on je zaključio da mu jedno pivo neće škoditi. Potonuo je u veoma težak recidiv, kasnije ponovno liječen.

Analiza ovog slučaja zahtijevala je pomnu kronološku obradu, kako bi se sagledala "situacija" u kojoj je recidiv nastao. Dakle - ona velika "briga" je zapravo značila jaku agresivnost prema bolesniku. Ti ne smiješ, a mi smijemo, mi smo zdravi, jaki. U situaciji s pjevačicom frustracija je suviše porasla - to nam odaje i porijeklo njegova osnovnog životnog konflikta: Biti jak i imponirati ženama, pokazati se dorastao...Zašto drugi mogu, a ja ne, itd.

Pouka: ne nategnuta briga prema pacijentima, nego razumijevanje i solidarnost. Pacijenti vrlo brzo saznaju da njihovi terapeuti dobro popiju, ali oni očekuju solidarnost. Ti si hendikepiran - ja u tvojoj prisutnosti neću biti jak - nadmoćan. Poznato je kako psihijatri nakon simpozija o alkoholizmu vole popiti, pa i oni kojima to i baš ne treba toliko. To je potreba poništenja osjećaja poniženja: mi nismo kao oni. U tom slučaju nema uspješne terapije, a možemo nekoga natjerati i u recidiv.
Članovi obitelji često ovako postupaju u skladu s patrijarhalnim shvaćanjem da je alkohol snaga i čimbenik inicijacije: pijenjem jakih pića i opijanjem prima se mladić u društvo odraslih. Jedan dio taktike rada kluba diktiran je baš ovim čimbenicima.

Bolesnici koji prestanu piti izolirani su i odbačeni, oni gube cijelo svoje društvo i sve one objektivno ugodne trenutke zajedničkih druženja. Oni su gotovo politički izolirani. To u njima nakuplja nezadovoljstvo, strah, nesigurnost. Ukoliko ne budu prihvaćeni od grupe, ali grupe koja može da nadoknadi sve ono što su izgubili, može doći do neke pogreške i novog poremećaja u okolini, i eto recidiva. Za njegove drugove mala svakodnevna epizoda, za njega katastrofa.

Depresivnost često neugodno izranja. Ukoliko se ne radi o dubljim, tzv. endogenim depresivnim pomacima, obično je ta depresivnost iz ranog infantilnog razdoblja, ona koja tako snažno djeluje u pravcu stvaranja potrebe za alkoholiziranjem. Ona iz odnosa djeteta prema majci, a kasnije nalazi svoju hranu neriješenim odnosima sa suprugom i njegovom pozicijom u braku.

Naime, pozicija alkoholičara prije odlaska na liječenje je u najvećem broju slučajeva bila "zaštićena", tj. nije morao raditi, dopuštalo mu se sve, supruga se brinula o svemu, posebno o obitelji, ona je bila odgovorni član male obiteljske zajednice.

Nakon izlječenja - suprug bi se trebao vratiti normalnom bračnom životu, s podjednakim odgovornostima. Međutim, on nakon toga postane ili želi postati despot, ili se osjeća nesiguran i ne dolazi do ravnopravnog odnosa. U oba slučaja dolazi do nezadovoljstva, brak ga ne ispunjava ljubavlju i povjerenjem, tako da može doći do kritične situacije. Ta kriza obično izvire iz nekog novog sukoba, iz krize supruge koja napravi nered jer ne može podnijeti ovu situaciju. Katkad bolesnik nalazi razloga za recidiv u svojoj okolini, možda zbog neke nepravde, neka nevjera ili loša situacija u okolini uznemiri ga, postaje nezadovoljan. Tada su potrebne samo još vinske pjesme ili neki prijatelj iz rata - i stvara se situacija za "probu" može li jedna čašica biti zaista opasna...

U procesu nastajanja alkoholizma ima jedna faza kada budući bolesnik izaziva u sebi na umjetan način tužna raspoloženja koja odmah u društvu gasi alkoholom. Ova situacija je i za liječenog alkoholičara dosta opasna. Naime, kako su ispitivanja pokazala, i liječeni alkoholičari imaju fantazije o pijanstvu, o omamljenosti, oni sanjaju omamljenost, lijepe trenutke itd. Ako dođu u suviše zanimljivu situaciju, oni mogu ponovo doći u iskušenje. Ne smijemo naše liječene alkoholičare podcjenjivati. Neće oni tek tako pokleknuti, ali ako nastanu neugodni uvjeti, neki nesporazum sa suprugom, blaga depresivnost, neki neuspjeh na radnom mjestu, dosadna večer, dolazi prijatelj iz rata, priča se o umrlom prijatelju, netko spomene majku, odlazi se u krčmu, osjećaj manje vrijednosti u grupi ljudi koji piju, potreba da se bude kao i drugi, susret s nekim dobrim poznanikom, nukanje "hajde, neće ti biti ništa" itd.

Dakle, anatomija recidiva nije jednostavna. Mnogo čimbenika sudjeluje u tome da jedan apstinent ponovno započne piti. Nažalost, u našem se društvu svi brinu da se ti uvjeti što češće ispunjavaju. Zato su potrebne i posebne mjere, posebna organizacija koja se zove klub. Namjena kluba se iz ovih redaka donekle i razaznaje.

Konačno, treba se zapitati što dobiva alkoholičar s recidivom. Treba ipak shvatiti da mora postojati veoma snažna motivacija za recidiv, koja ga natjera da napusti prijatelje, da izda svoja načela, stručnog djelatnika itd. Ako to ne shvatimo, bit ćemo uvijek u opasnosti da alkoholičara shvatimo kao zla čovjeka.

Alkoholičar s recidivom dobiva veoma mnogo: dobiva osjećaj obmane, izbjegavanja svih ovozemaljskih poteškoća, sve je dobiveno, sve je u redu, on je poništio sve neugodne činjenice, on je svemoćan, bez odgovornosti itd. Makar za trenutak se dobiva ova iluzija.

Naime, ljudi imaju mnogo problema da se prilagode našoj civilizaciji, da budu točni, uredni, odgovorni. To je veliki napor, treba mnogo žrtvovati. Posebno je to teško za osobu koja je niz godina bila hendikepirana, izbačena iz tokova života u kojem je samo prividno vegetirala. Povremeno će kod takve osobe doći do zamora, do zasićenosti, do krize. Ne može više izdržati, pogotovo ako ga život nesmiljeno tjera naprijed. Barem nakratko da pobjegne u svijet zaborava i iluzije.

To je i osnova svih ovisnosti, to je veoma važan sukob koji današnje generacije prenose i na područje droge. Opasnost je zaista velika i u borbi protiv recidiva trebamo znati da imamo podmuklog neprijatelja, čije namjere treba tek "dešifrirati" da bismo mu odgovorili isto tako kodiranim mjerama.
Naime, izravno uvjeravanje ima nekog utjecaja, ali je to neznatno. Stvaranje ozračja povjerenja, otvorenosti, međusobnog zbližavanja i dijaloga baš o onim problemima koji ih muče - jest prevencija recidiva. Ako u klub dolaze članovi obitelji koji imaju sređen brak, koji su našli ponovo sebe, tada će to biti obrazac po kojem će mnogi članovi uskladiti svoj život, a za što sami nisu mogli naći dovoljno snage. Poruke koje im stručni djelatnik svojom čvrstinom i svojim primjerom šalje bit će shvaćene i u trenucima krize, postat će čimbenik koji će potvrditi kako se isplati boriti se. One će potvrditi kako je ovaj naš svakodnevni život ipak vrijedan, kako su radosti i ljepote života realno i njemu dostupne. On neće poseći za omamom.

Nakon recidiva nije izgubljena bitka. Bolesnik treba poći na liječenje. Nije baš sasvim sigurno da bez ponovnog boravka u bolnici može sve završiti sretno. Naime, bolesnik - a to je u biti alkoholizma - ne bi volio priznati da je alkoholičar. On želi da se toga oslobodi bilo kako. Međutim, on mora biti svjestan svoje bolesti - zato je dobro da barem nekoliko dana provede na odjelu, ili u alkohološkoj školi izvan bolnice. Time će se on suočiti sa svojom bolesti, poželjet će ponovni povratak u normalan život. To će mu pomoći da vrati samopouzdanje i sigurnost, obnoviti će stara prijateljstva i stvoriti nova. Dobit će osjećaj da se mijenja, da aktivno ulazi u život liječenih alkoholičara. Katkad treba da se to dogodi više puta dok bolesnik očvrsne, pogotovo ako nije bilo prilike da dovoljno dugo ostane na odjelu.

Opasnost od recidiva je povećana ako bolesnik više ne dođe na liječenje. U nekih se javlja stid, osjećaj krivnje jer je izdao prijatelje, osramotio stručnog dijelatnika itd. Svakako da je to s jedne strane racionalizacija (opravdanje) za recidiv i za izbjegavanje liječenja, ali s druge strane bolesnik je na opasnom putu depresivnosti, povlačenja iz borbe za vlastito zdravlje. Tada su potrebni ozbiljni napori kluba, kao i svih članova. Treba koristiti sve metode uvjeravanja, jer je obično riječ o etički i ljudski pozitivnim osobama.

Druga je opasnost da bolesnik pobjegne od terapije, izbjegavajući svoje društvo i mijenjajući mjesto boravka. Ona etička i moralna bol koja se u grupe jasno pokazuje pritom bude suzbijena, bolesnik je više bešćutan, on ne priznaje svoj poraz. Vjerojatno su posrijedi pogreške u terapiji, ili je bila veoma teška njegova emocionalna situacija prije terapije, što se tijekom terapije nije moglo otkriti, jer je bolesnik bio zatvoren u sebe i jer ga grupa nije mogla motivirati i privući uz sebe. On je samo statirao u klubu i jednog je dana ili nestao ili došao u sukob s klubom, što nije bilo shvaćeno ni riješeno.

I jedno i drugo potvrđuje kako se problemi rješavaju na način koji klub ne može shvatiti. Potvrđuje pravilo koliko je teška borba za ljude i koliko suptilnosti treba imati u radu s klubom. Istina je da mi ipak i s nedovoljno educiranim kadrovima i s mnogo počinjenih pogrešaka ili nesnalaženja - uspijevamo izliječiti veći broj bolesnika. Međutim, svakoga bole neuspjesi i samo njih vide u svom radu. Zato će biti potrebno da svi koji rade budu što prije educirani, da se stvori ujednačen sustav, koji će početi funkcionirati i prije nego što bolesnik dođe na liječenje.

Liječene alkoholičare treba opskrbiti znanjem kako bi izbjegli zamke u koje ih njihova psihička struktura može uvući. Klub treba biti podređen sustavu mjera. Svi koji rade u klubu trebaju biti čimbenici prevencije u tzv. tercijarnoj prevenciji. Treba posebno imati na umu da ovisnik o alkoholu ne može postati umjerenjak, umjereni pilac, jer ga to vodi u recidiv. Treba znati da pametni ljudi ne vrše pokuse na sebi, nego na životinjama.

- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PAO SAM U RECIDIV


Dubravka Lacković, dipl.ing.
Psihijatrijska bolnica Jankomir

" Pao" sam u recidiv, jedna je od najčešćih rečenica kojom alkoholičari prilikom dolaska na liječenje konstatiraju svoje stanje. Njome kao da žele reći - nisam htio, ali eto, dogodilo se...

Cilj rada na sebi je zapravo doći do uvida da je recidiv samo završni čin svih onih predradnji koje smo trebali učiniti, a nismo odnosno, on je naš izbor.

Teoretski smo sve naučili: klub, tetidis, kontrola, obiteljska, posao, slobodno vrijeme...itd. Međutim, vrlo često osjećamo to kao prisilu, jer smatramo da je dovoljno prestati piti, a sve ostalo će doći smo po sebi. Kako to obično ne dolazi samo, s vremenom apstinencija postane sama sebi cilj, pa je mjerimo time koliko dugo smo uspjeli "izdržati". Mnogo je važnije znati zašto želimo biti trijezni, a apstinencija bi trebala biti samo sredstvo koje ćemo uložiti u ciljeve koje smo si postavili, u smislu poboljšanja kvalitete života i u ostvarenje životnih vrijednosti koje smo odabrali.. Ako se na tom putu i jave problemi, pokušajmo ih doživjeti kao izazov, a ne kao nesreću pred kojom ćemo opet "pasti". Jedino rješavajući probleme možemo sebi i drugima dokazati svoju sposobnost. U tome će nam pomoći mnogi, ako ih potražimo.. A potražit ćemo ih ako ih trebamo.. Svaka nova pobjeda nad samim sobom će nas ojačati i postati će mjera vlastite vrijednosti i dostojanstva.

Zato, nemojmo "padati" u recidiv prije nego pokušamo napraviti bolji izbor.

Ako pokušamo, možda i nećemo uspjeti, a ako ne pokušamo, SIGURNO nećemo uspjeti..
Mnogi veliki ljudi su sa dna krenuli i svojom upornošću dostigli ono o čemu možda nisu ni sanjali.

- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

svaštara

1.. Alkohol je (unatoč svim zabranama i sl.) ipak svima dostupan.
2. Tko najviše popije, u ponedjeljak će ga u školi pod satom prirode i društva cijeli razred potapšati po ramenu i biti će u centru pažnje sve dok netko iz njegove ekipe ne obori rekord.
3. Sve više klinaca te dobi, umjesto da postanu normalna djeca, postaju alternativci u starkama i majicama na Metallicu. A zamisli rokera i metalca koji ne pije?!
4. Televizija i Internet također loše utječu na zdravlje mladih. Što direktno, što indirektno.
5. Fora je biti pijan. Put kući postaje prava avantura.

Nazalost, u nasoj zemlji zivi jedan pro-alkoholni mentalitet. Obratite pozornost na sire i uze susjedstvo, pa cak i na vlastitu obitelj. Ne zelim generalizirati ali kod velikog broja ljudi razvijena je navika svakodnevnog ispijanja alkohola i to u kolicinama vecih od umjerenih.

A kad vidim takvu mladez, samo si pomislim da ce i neki od njih biti dio "ekipice" ispred vinarije. I kad malo bolje razmislite o tome, to je stvarno jezivo.

Sto se tice ispucavanja za vikend, svi mi imamo svoj nacin ispucavanja, ali to ne mora nuzno biti alkohol. Meni je sasvim dobro bez, nasla sam puno bolju zanimaciju.

Ali mislim da je alkoholizam u svojoj definiciji pocinje sa svijesnim planiranjem opijanja .. a ne sa potrosenom kolicinom .... u principu je blaze ako se slucajno, ponekad dogodi opijanje nego kada se planira ici recimo svaki vikend na opijanje ... znaci svijesno se zeljno ocekuje vikend samo radi cuge .....

Zasto uopce pijete alkohol?
zbog ukusa?
ili da budete "lockerer"?
ili eto stvarno samo da se napijete??

Prema svježe objavljenoj studiji u Journal of Labor Research ljudi koji piju imaju za 10 do 14 posto veće prihode od apstinenata, a ljudi koji piju u društvu donose kući još dodatnih 7 posto više od antialkoholika. Tumačenje: "Piće u društvu izgrađuje društveni kapital pojedinca. Osoba u birtiji razvija kontakte, stječe veze i poznanstva što kasnije koristi u poslu."

Pijanstvo!!!
________________________________________
ima osoba koji kada izlaze vikendom van njima je samo cilj da se napiju.
vikendom kada ih vidjas samo vise na flasi....njima je samo da ih neko vozika vikendom u disko i da mogu piti i festat do mile zore.

sta mislite o ovakim ljudima koji se od vikenda do vikenda samo napiju??
jel je to vama ok ili ipak ruzno za vidit???

cure jer vam smeta kada vam se partner napije....tako i za muskarce jer dopustate da vam se cura naloka???

HRVATI NAJVIŠE VOLE PIVO

Alkoholičari među narodima
Prema podacima Europske komisije, Hrvatska je pri vrhu neslavne ljestvice zemalja po potrošnji alkohola. Tako prosječni Hrvat pije više od prosječnog Španjolca, Mađara, Amerikanaca ili pak Rusa, čiju smo ljubav prema votki uvijek spremni ismijati








Prosječni Hrvat godišnje popije oko 12 i pol litara alkohola godišnje, što nas svrstava na peto mjesto u Europi. Podaci Europske komisije pokazuju kako čak 55 milijuna građana EU-a pije štetne količine alkohola, zbog čijih posljedica godišnje u EU umire 200 tisuća ljudi.

alkoholizam-
"Alkoholičarem se smatra osoba koja duže i
prekomjerno pije alkoholna pića,kod koje se
razvila ovisnost o alkoholu i koja pokazuje najčešće poremećaje ponašanja te dolazi do oštećenja duševnog i tjelesnog zdravlja i gospodarskog stanja.U pojam alkoholičara uključuje se već i onaj tko pokazuje početke poremećaja u tom smislu."Ovisnost može biti i kombinirana,duševna i

tjelesna.Obično se prvo javlja duševna ovisnost

koja potom prelazi u tjelesnu.

Razvoj alkoholizma,to jest alkoholne bolesti,

imaju određeni tijek:





1.Faza društvene potrošnje

označuje privikavanje na alkohol.Što se više

pije to više raste podnošljivost prema alkoholu

(tolerancija) koja je različita ovisno o pojedincu.

Zbog porasta podnošljivosti da bi se postiga isti

učinak potrebno je sve više i više pića.



2.Faza alkoholizma započinje

prestankom rasta podnošljivosti,takozvana

"faza baždara",a označena je alkoholnim

zaboravom.Dolazi do ovisnosti o alkoholu i do

različitih znakova društvenih i zdrastvenih

oštećenja.Osobnost i ponašanje alkoholičara

se mijenjaju.



3.Faza nepovratnih oštećenja

(ireverzibilnih) započinje padom podnošljivosti

alkohola.

Alkoholičaru je na kraju dovoljna jedna čaša

da se opije.On ima velik broj alkoholnih

oštećenja,smetnji i nesanicu.
mala sam za susjeda blaga čovjeka, nesklona svađi i prepirkama, dokazivanju svoje muške nadmoći i pravde. Dok se ne bi opio. Tada je sve to izbijalo iz njega na najgori mogući način.
Već sam ga spominjala u prvom dijelu ove alkoholne sage. On je bio taj liječeni, koji mi je i prenio ovu kategorizaciju. Ponosni zastupnik d) kategorije.
Apstinirao je mjesecima, pažljivo se čuvao da slučajno ni ne pomiriše alkohol. A onda bi ga netko uzrujao i tako bi počelo. Samo sa jednom čašom vina. Čak je taj prvi dan bio u redu, ali sutradan... Kao dr.Jekyll i Mr Hide
Pretvarao se u razbarušeno čudovište zakrvavljenih očiju, a okrutnost mu je izbijala iz svakog pokreta. Govorio je malo, ukoliko nije psovao i vrijeđao. Uglavnom se povlačio u kuću da bi ispio i zadnju mrvu alkohola. Izlazio je samo u krajnjoj nuždi da od susjeda isprosi još jednu bocu, koju mu nitko od nas ni u ludilu nije dao, pa smo zauzvrat dobijali maštovite pogrde. Na kraju je prelazio na losione i dezodoranse. Taj je sve gutao, čak i osvježivače za prostorije.
U tim situacijama su ga dolazili spašavati rođaci iz udaljenih krajeva, jer tokom orgijanja sa boicom nije uopće jeo, jedino ako bi se netko od nas odvažio prići njegovim vratima i na ulazu ostaviti posudicu sa hranom.
Bilo je i zanimljivih situacija, recimo svaki treći dan se izvrtao na krov sa svojim golfom jedinicom, jer su mu refleksi bili skroz pobrkani. Sreća njegova da je vozio sporo poput sakatog puža, tako da je to prevrtanje bilo bezopasno kao vožnja u luna parku. U sred vožnje bi naglo trznuo volanom u stranu i hop! Eto ga zabezeknuto zuri sjedeći naglavce u rođenom mu golfu.
Jednom mi se pojavio na vratima, opasno se ljuljaljući na pragu i kategoričano zahtijevao da mu vratim njegovu žutu kantu. Pola sata sam se znojila u jalovim pokušajima da mu objasnim kako ja imam crvenu, a ne žutu kantu. Oće on svoju žutu kantu i kapak. Na kraju sam mu umorno rekla da ju je odnijela druga susjeda. Odbauljao je tamo i za pet minuta se čula dreka. Provirim kroz prozor i imam što i vidjeti. Izuo je klompe na susjedinoj terasi i zauzeo boksačku pozu. Njen je muž vrištao od smijeha, a ona ga je zaprepašteno gledala. Maše on šakama, pleše onako bos oko nje, dok joj nije dosadilo pa ga je pukla šakom po nosu tako da je plačući i s klompama u ruci otrčao doma.
Priča završava tako što su ga našli naslonjenog na volan onog istog golfa, parkirana ispred butige. Otišao je po gajbu piva i jednostavno zaspao posljednji san za volanom.
Sjećate se Malo Belo ? Onog starog novinara sa protezom u gemištu? E on mi je otkrio drugu kategorizaciju po narodnoj mudrosti.
Pijan čovjek se pretvara u tri životinje :
a) janje ( to su oni koji se umire kad su pijani, ili spavaju)
b) svinju (oni koji lakrdijaju i rigaju)
c) vuka (oni agresivni koji se svađaju i tuku)
alkohol ima jednu prokletinju da stvara osjećaj baš da si pun života i možeš što hoćeš...na žalost, nitko to ne vidi osim pijanca koji jednako tako ne vidi da strelovito juri ka dnu...sjetila si me mnogih grotesknih scena iz mog života...glavom bez obzira od njih:)

U Hrvatskoj ima 300 000 registriranih alkoholičara. Dakle, gotovo jednako kao i registriranih nezaposlenih. I u Hrvatskoj se na poslu pokrivaju alkoholičari, sakriva se njihova bolest... i ne samo da se tolerira... nego se na to ne obazire previše... niti se o tomu priča. Svijest o alkoholizmu nije niti u začecima... i ova gore navedena brojka nikoga ne zabrinjava...

Utjecaj konzumacije alkohola na zdravlje
Umjerena konzumacija alkohola može produžiti život, dok ga pretjerana konzumacija može skratiti, pokazalo je istraživanje provedeno u Italiji.

Rezultati istraživanja objavljeni u američkom časopisu Archives of Internal Medicine su pokazali da pijenje umjerenih količina alkohola - do četiri pića na dan za muškarce i dva pića na dan za žene - smanjuje opasnost od smrti od bilo kojeg uzroka za otprilike 18%.

Važan je i način konzumacije alkohola, jer autori istraživanja preporučuju da se umjereno pije isključivo uz obrok, dok se svo ostalo vrijeme u danu mora biti bez alkohola.

No, "stanje se iz korijena mijenja" kad pijenje prijeđe te granice, napominje u izjavi voditelj istraživanja Augusto Di Castelnuovo s Katoličkog sveučilišta iz Campobassa.

I muškarci i žene koji prekorače navedene doze ne samo što gube zaštitu koju pruža alkohol u umjerenim količinama, već se opasnost od smrti povećava, pokazuju podaci.

Razlog zašto muškarcima poguduje količina do četiri, a ženama samo do sva pića na dan je u načinu na koji muškarci i žene metaboliziraju alkohol, kažu znanstvenici, podsjećajući na dokazanu činjenicu da u slučaju pijenja jednakih količina alkohola, žene u krvi imaju veću razinu alkohola od muškaraca.

"Naše istraživanje je potvrdilo opasnosti od pretjeranog pijenja, ali i pokazalo da umjereno pijenje može imati izravne dobre posljedice, barem kad je riječ o dužini života", tvrde talijanski znanstvenici.

"Osobe koje piju previše trebale bi smanjiti unos alkohola, ali bi svi oni koji već redovito piju male ili umjerene količine alkohola to trebali činiti i ubuduće", ističu autori studije.

- 22:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Koliko je alkohol zastupljen u Vasem zivotu:
1. Ne pijem alkohol
0%
0% [ 0 ]
2. Popijem tu i tamo, uvijek u drustvu
46%
46% [ 15 ]
3. Napijem se posteno jednom mjesecno
34%
34% [ 11 ]
4. Pijan sam svaki vikend
18% 18% [ 6 ]
Ukupno glasova : 32

SA nekih FORUMA!-PAŽNJA-OVO PIŠU MLADI!

Šalu na stranu, alkohol je veliki problem medju srednjoskolcima i studentima......
..... i to zbog toga jer je sveopće prihvaćen kao normalna stvar.....

Onaj tko ne pije nije faca, kad god se dođe kod nekoga se nudi alkohol. Od malena smo okruženi alkoholom, alkohol je naša kultura. Onda se čudimo sto je u Hrvatskoj 30 000 registriranih alkoholičara. A mislim da je pravi broj daleko veći. Samo sto zivimo u takvom društvu gdje se to ne smatra bolesću nego, kao sto već rekoh - kulturom.

Tužno.

Napijem (čitaj "ubijem") se pošteno jednom mjesečno. Preko ljeta to zna biti i 2 puta ili možda čak i 3...

Napijem se neplanirajuci da cu se napiti ... uvijek tako dodje

Evo dođoh iz grada pijan amara i kve pakova karlovačkihfa.

uuu ja sam nezgodan kad popijem..a volim popit svasta ...ali nema do pive i pelina...

pijem naravno...ponekad i previše...pa svašta lupetam .Ne znam kad sam zadnji put popio nešto a da nije gemišt...

Pijem...ono kad izađeš glupo mi nešto drugo naručiti nego alkohol...

Rijetko kad se baš napijem...jer gluposti pričam...a zadnji put sam čak i pala...

U jednu ruku cigar...a u drugu...piva!!!!

Al stvarno mi je ružno vidjeti cure, svaki vikend mortus pijane...

....zato drugovi neznani i znani,
ostavite alkohol po strani,
latite se gustog soka,
izbjegnite stanje soka...........
gusti sok, gusti sok to je prava stvar
'ko ne voli gusti sok, nije normalan!!

Kad pijem- pijem da se olešim

ne volim opijanje. ne mogu puno popiti i uvijek se probudim sa nepoznatom osobom.Nije to za mene.

a ha. sokić od ječma. divan sokić. voli ga sva omladina a bome i staro

Ja pijem samo pod utjecajem alkohola.

ko je vidio granicu imat kad se pije

Bio meni rođendan i ono ja i prijateljica u mene
kući ono ko malo ćemo popit da se pripremimo
za nastavak.....
POUKA: nemojte popiti cijelu bocu ni ako su vas dvije!

Volim osjećaj kad me malo "uzme" i mislim da to nije nikakav problem, nije uvjet za neku zabavu i slično.

generalno, mislim da ne mrzim niti jednu ovisnost toliko koliko mrzim alkoholizam-SVUGDJE JE OKO NAS!



- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Alkohol se u organizmu pohranjuje u obliku masti


Alkohol utječe direktno na stanične membrane, te na stanični metabolizam. Tijelo preferira koristiti alkohol kao metaboličko gorivo i na taj način može spriječiti korištenje masti kao goriva. Korištenje masti kao goriva upravo je cilj svima koji su na dijeti i žele smanjiti količinu masnog tkiva. Pošto alkohol ima 7 kalorija/g (uz sve ostalo što je u piću), dosta doprinosi broju “praznih” kalorija koje će tijelo pohraniti u obliku masti.
Treba paziti da se zbog toga ne zanemari unos kvalitetnih namirnica bogatih proteinima koje su neophodne za optimizaciju rezultata treninga. Očito je da je sa bodybuilderskog gledišta konzumacija alkohola nepotrebna i štetna, naročito u periodu dok se radi na definiciji.
Osim navedenih efekata, konzumiranje alkohola uzrokuje hormonalne promjene koje uključuju smanjenu količinu testosterona, te povećanu pretvorbu testosterona i ostalih aromatizirajućih androgena u estrogen. To rezultira povećanim estrogenskim nivoima, koji pak potpomaže pohranjivanje masti, ginekomastiju i retenciju tekućine.
Naravno, treba napomenuti da alkohol, kratkoročno gledano, djeluje kao blagi diuretik, ali taj njegov dobar učinak daleko nadmašuju dugoročni loši učinci. Osim toga, alkohol loše utječe i na imunološki sustav.
Alkohol može iscrpsti rezerve nekih bitnih minerala (kalij, kalcij, magnezij, fosfor), koji su bitni za mišićne kontrakcije, relaksaciju i rast. Da i ne spominjemo da dugoročno korištenje alkohola dovodi do ovisnosti (alkoholizma), naglih promjena raspoloženja koje mogu dovesti do problema s okolinom (od zakonskih, do raspada veza i sl.), smanjenog libida i impotencije, problema s jetrima i krvožilnim sustavom.
Iz ovog se teksta jasno može zaključiti da alkohol nije namirnica koja spada u prehranu jednog bodybuildera. Bodybuilderi koji uzimaju preparate s jakim androgenim i anaboličkim svojstvima moraju se OBAVEZNO kloniti alkohola za vrijeme ciklusa, zbog dodatnog opterećenja na jetra i povećane sposobnosti aromatizacije.
S druge strane, u današnjem je društvu konzumiranje alkohola (često u neumjerenim količinama), na žalost, potpuno normalna pojava. Izbor je vaš – da li ćete plivati uz struju ili protiv nje? U ovom je slučaju bolje biti u manjini, a gore navedeni efekti alkohola bi vam mogli pomoći da se odlučite.



- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Alkohol i duhan

Više je istraživanja potvrdilo ono što nas većina može pretpostaviti na osnovu svakodnevnih opservacija da "pušači piju, a oni koji piju puše". Štoviše, najteži potrošači alkohola su istovremeno i najteži pušači duhana. Istovremeno uzimanje alkohola i duhana predstavlja veliki javno-zdravstveni problem. Studija koja je pratila osobe liječene od alkoholizma i ovisnosti o drugim drogama otkrila je da je 222 od 845 praćenih subjekata umrlo tijekom perioda od narednih 12 godina;1/3 smrtnih slučajeva bila je povezana s alkoholom, dok je 1 slučajeva bila povezana s duhanom (1).
Zajedničko pojavljivanje konzumiranja alkohola i pušenja duhana
Između 80 do 95% alkoholičara puši cigarete , što je stopa 3 puta veća nego što je to slučaj u općoj populaciji. Otprilike 70% alkoholičara su teški pušači (tj. puše više od jedne kutije cigareta na dan), usporedo s 10% u općoj populaciji . Pijenje alkohola utječe na pušenje jače nego što pušenje utječe na alkoholizam. Ipak, pušači su u 1.32 većem riziku za konzumaciju alkohola nego što su to nepušači .
Većina odraslih osoba koje troše alkohol ili duhan, prvi put su došli s njima u kontakt u pubertetu i ranim adolescenskim godinama . Među alkoholičarima koji uz to puše, pušenje cigareta tipično počinje nekoliko godina prije javljanja alkoholizma, iako podaci o ovome nisu konzistentni . Adolescenti koji počinju pušiti su u 3 puta većem riziku za počinjanje trošenja alkohola , a pušači će 10 puta vjerojatnije razviti alkoholizam nego nepušači .

Zašto se alkohol i duhan uzimaju zajedno?

Mehanizmi zbog kojih se alkohol i duhan često uzimaju zajedno može se podijeliti u dvije široke kategorije koje se međusobno ne isključuju:
Ili zbog toga što jedno sredstvo može potaknuti djelovanje drugog sredstva, ili jedno može smanjiti nepoželjne učinke drugog.
Procesi interakcije mogu mijenjati toleranciju na lijekove, kao što je dalje opisano. (Treća mogućnost - da jedno sredstvo može mijenjati metabolizam drugog, čineći to mijenjajući njegovu apsorpciju, distribuciju ili način eliminacije iz tijela - još nije sigurno potvrđena ).

"Pojačavanje" ("Reinforcement").
Fenomen pojačavanja odnosi na psihološki proces kojim ponašanje - kaKo se npr. konzumacija sredstava ovisnosti - postaje habitualna, uobičajena. Ključni proces "pojačavanja" za neka se sredstva ovisnosti događa kad živčane stanice otpuštaju kemijski glasnik, neurotransmiter dopamin, u malo područje mozga poznato kao nucleus accumbens, nakon konzumacije tog sredstva . Nikotin je glavni čimbenik porijeklom iz duhana koji utječe na proces "pojačavanja". Nakon što dopre do mozga, nikotin aktivira skupinu bjelančevina, nikotinske receptore. Ove bjelančevine, smještene na površini moždanih stanica, normalno kontroliraju mnoštvo fizioloških funkcija, od kojih bi neke mogle biti odgovorne za mehanizam "pojačavanja". Na kraju, nikotin utječe na otpuštanje dopamina u regiji nucleus accumbens . Konzumacija alkohola također dovodi do otpuštanja dopamina, iako način na koji alkohol djeluje ipak nije još sasvim razjašnjen .

Tolerancija.
Tolerancija je smanjena osjetljivost na neki učinak kemijske supstance, takav da su potrebne veće doze da bi se postigao jednaki učinak. Dugotrajna primjena nikotina kod životinja može stvoriti toleranciju na neke učinke alkoholnog "pojačavanja", dok kronično uzimanje alkohola stvara toleranciju na neke učinke nikotina . Takva križna tolerancija može uzrokovati pojačano uzimanje spomenutih sredstava s ciljem da se postigne isti efekt, za kojeg su nekad trebale manje količine tih sredstava. Osim toga, križna tolerancija može uzrokovati lakše nastajanje nuspojava kod uzimanja alkohola, odnosno duhana. Npr., pušači mogu smanjiti ili prestati s pušenjem kad osjete njegove nuspojave (npr. ubrzana srčana frekvencija, "nervoza"). Sedirajući efekt alkohola može prikriti štetne učinke nikotina, pa osoba nastavlja s istim ili povećanim dozama cigareta . Obrnuto, stimulirajući efekt nikotina može prikriti smanjeno stanje budnosti koje nastaje kod konzumacije alkohola .
Studije na životinjama pružaju dokaze ovih interakcija. Npr., izgleda da alkohol uzrokuje gubitak fizičke koordinacije kod miševa, inhibirajući nikotinske receptore u malom mozgu, dijelu mozga koji je aktivan u koordiniranju pokreta i ravnoteže. Uzimanje nikotina otklanja ove smetnje i vraća koordinaciju . Uz to, alkohol smanjuje djelotvornost hormona vazopresina, koji možda ima ulogu u procesu pamćenja. Vazopresin je također povezan s mehanizmima razvijanja tolerancije na alkohol . Nikotin pomaže u normaliziranju funkcije vazopresina u mozgu, smanjujući oštećenje mehanizama pamćenja i drugih intelektualnih funkcija .

Kakav je rizik za nastajanje raka zbog alkohola i duhana?

Pušenja i potrošnja većih količina alkohola su rizični faktori za nastajanje bolesti srca i krvnih žila, za neke plućne bolesti i za neke oblike karcinoma. Rizik nastajanja karcinoma usta, grla i jednjaka za pušače koji uz to i piju veće je od sume koja nastaje zbrajanjem tih dvaju rizičnih faktora posebno . Npr., ako se usporede osobama koje ne puše niti piju, relativni rizik za razvijanje raka u području usta i grla 7 je puta veći za sobe koje troše duhan, 6 puta veći za osobe koje troše alkohol, i 38 puta veći kod onih koje uzimaju zajedno alkohol i duhan .

Kako alkohol i duhan povećavaju rizik za nastajanje karcinoma?

Oko 4 000 kemijskih supstanci nastaje u kemijskim reakcijama generiranim viskom temperaturama koje nastaju pri izgaranju cigarete . Skupina kemijski spojeva, poznatih kao katran, unose se u pluća udisanjem dima. Odatle krvna struja distribuira pojedinačne komponente katrana po cijelom tijelu. Neki enzimski sustavi, poglavito u jetri (tj. mikrosomalni enzimi) pretvaraju neke sastojke katrana u kemikalije koje mogu uzrokovati karcinom. Dugotrajna konzumacija alkohola može aktivirati neke mikrosomalne enzime, značajno pojačavaju aktivnost enzima, što pojačava rizik za nastajanje karcinoma vezano uz pušenje duhana .
Mikrosomalni enzimi se ne nalaze samo u jetri, već i u plućima i probavnom traktu, što su glavni ulazni putovi za ulazak duhanskog dima. Ezofagus je posebno podložan štetnim utjecajima, zbog nedostatka učinkovitih obrambenih mehanizama . Alkohol je pojačavao rizik za nastajanje karcinoma jednjaka u laboratorijskih životinja koje su istovremeno bile izložene nekim komponentama katrana, što se slaže s prijašnjim opservacijama u tekstu .
Konačno, alkoholičari često iskazuju nedostatke vitamina A i cinka, supstanci za koje je potvrđeno da pružaju zaštitnu ulogu protiv karcinoma .

Liječenje ovisnosti alkoholičara-pušača

Sve do nedavno, profesionalci u liječenju ovisnosti alkoholizma nisu poticali bolesnike da prestanu s pušenjem, smatrajući to dodatnim rizikom koji bi mogao ugroziti odvikavanje od alkohola .
Istraživanja nisu su potvrdila ove pretpostavke. Jedna je studija ocjenjivala napredak bolesnika koji su boravili u ustanovi za liječenje ovisnosti i koji su prolazili standardni program odvikavanja od pušenja . Skupina alkoholičara-pušača za usporedbu, sudjelovala je u istom programu odvikavanja od alkohola, ali bez programa odvikavanja od duhana. Godinu dana nakon liječenje, rezultati su ukazivali da prestajanje pušenja nije imalo nikakav utjecaj na apstinenciju od alkohola ili drugih droga. Uz to, 12% sudionika prve grupe prestalo je pušiti, dok iz usporedne skupine nitko nije prestao s pušenjem.
U drugoj studiji, bolesnici koji su sudjelovali u dodatnom programu odvikavanja od nikotina, uz glavni program odvikavanja od alkohola ili nekih drugih droga, pokazali su barem privremeno smanjivanje pušenja i povećanu motivaciju za smanjivanje pušenja . Slično tome, osobe koje su postigle alkoholnu apstinenciju bez formalnog programa odvikavanja, u isto su vrijeme prestali s pušenjem .
Prateći primjer drugih zdravstvenih ustanova, mnoge su klinike za odvikavanje od alkohola zabranile pušenje. Početni rezultati i podaci ukazuju da je takav pothvat izvediv u zadanim okolnostima . Ipak, dodatne studije s potrebne.
Problem koji se često susreće u programima odvikavanja od alkohola bez pušenja, jest pušenje koje se odvija kradomice i potajno, od strane pacijenata, ali i osoblja. Nadalje, stručnjaci predlažu prilagođavanje programa odvikavanja od pušenja, sličnim programima za odvikavanje od alkohola (tj. pristup kroz 12 stupnjeva) . Nadomjesna primjena nikotina mora biti veća kod alkoholičara jer alkohol može izazvati toleranciju na nikotinske efekte .
Alkoholičari-pušači s anamnezom depresivnih poremećaja, općenito su manje uspješni u prestajanju pušenja u usporedbi s osobama bez pozitivne anamneze . Pušenje može umanjiti izglede za pojavljivanje epizoda depresije kod nekih osoba, dok prestanak pušenja može izazvati jače depresivne epizode . Aktivacija mikrosomalnih enzima putem duhana ili alkohola može smanjiti učinkovitost antidepresivnih lijekova . Zbog toga je potrebno pratiti koncentracije lijeka u krvi kod bolesnika koji uzimaju veće količine alkohola i duhana .

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Alkohol - izvor suvišnih kalorija


Koliko alkoholna pića donose suvišnih kalorija najbolje pokazuju kokteli koji su mješavina žestokih alkoholnih pića, vina, šampanjca, voćnih sokova, cola napitaka, leda i raznih dodataka (začina). Nije u pitanju samo visok sadržaj alkohola koji donosi gotovo isto kalorija kao svinjetina (7 kcal/gram) već i prisutni ugljikohidrati iz voćnih sokova, cole itd.
Ako se uzme u obzir da ljubitelji ovih pića popiju po nekoliko dnevno, nije teško zaključiti koliko suvišnih kalorija nepotrebno naguraju u sebe. Primjerice poznati američki cocktail – Long Island Ice Tea nosi 750 kcal što znači kao izvrstan ručak.
No budimo pošteni; kokteli su zavodljiva pića i mnogi ne mogu odoliti. Posljedica – opsežan trbuh. Najpopularniji cocktail na svijetu je svakako margarita koja također (ponavljanjem) može donijeti preko 500 suvišnih kalorija dnevno.

Vino i pivo

Koje alkoholno piće nosi više kalorija? Koje najviše deblja? To su pitanja koja se stalno nameću, a ovdje nudimo i neke odgovore :

Krigla pive - 170 kcal

Boca jakog piva (250 ml) - 200 kcal

Boca standardnog piva – 150 kcal

Limenka piva 150 kcal

Limenka light piva - 100 kcal

Čaša crnog vina (125 ml) - 90 kcal

Mala čaša crnog vina (50 ml) - 75 kcal

Bijelo vino mala čaša(50 ml) - 50 kcal

Čaša Martinija – 200 kcal

Šampanjac (125 ml) - 80 kcal

Čaša vina Porto (60 ml) - 95 kcal

Konjak, Whiskey, Vodka (25 ml) - 55 kcal

Likeri (25 ml) - 60 kcal

Ne treba biti previše dobar matematičar pa sabrati što to dnevno znači nekoliko boca (krigla) piva ili nekoliko čašica žestokog pića. Samo 2 krigle piva nose kalorija kao od jednog vrlo solidnog doručka. A ako ste u društvu i u ugodnom razgovoru onda se popije i pojma nemate koliko.
No ako vi ne pazite, tijelo sve zbraja što se konačno vidi i na vašem trbuhu (beer belly). Sve što od alkohola unosite u tijelo pretvara se u salo, a salo se taloži na trbuhu kod muškaraca i na bedrima kod žena.
Alkohol iz pića se lako i brzo apsorbira u organizam izazivajući blago diuretski učinak. Budući da je alkohol otrov (tako ga tijelo registrira) nastoji ga se osloboditi što znači da ga u jetri oksidira i pretvara u višak energije, a višak se slaže tamo gdje je najbliže.
Mnogi se izgovaraju da popiju zbog društva međutim, stoji preporuka – manje pijte, više govorite. Kod mnogih je nažalost obrnuto, objašnjava Ignac Kulier.

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #